JELENA ŠTEFANIĆ

SOPRANISTICA IZ VARAŽDINSKIH TOPLICA NOVO JE IME NA OPERNOJ SCENI 'Prijateljica i ja u potpunom mraku pjevamo opere skladatelja koji su bili slijepi'

Zagreb, 190619.
Trg RH.
Operna pjevacica Jelena Stefanic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todoroc / CROPIX

Operna pjevačica Jelena Štefanić

Poznati londonski festival “Opera in the City” bit će koncem kolovoza otvoren koprodukcijskom izvedbom dvaju hrvatskih kazališta.

Istarsko narodno kazalište (INK) iz Pule te Hrvatsko narodno kazalište (HNK) iz Varaždina u režiji Ozrena Prohića postavljaju “Daleki lov - Caccia lontana” Antonija Smareglie (1854. - 1929.), skladatelja rođenog u Puli, glazbenika talijansko-hrvatskih gena. Makar je za života bio dosta izvođen, među ostalima i u milanskoj Scali, Teatru La Fenice te Bečkoj dvorskoj operi, a i jedini je naš kompozitor čija je opera izvedena u Metropolitan operi, posmrtno je zaboravljen, a ponovo “otkriven” u novije doba. U operi nastupaju sopranistica iz Varaždinskih Toplica Jelena Štefanić i varaždinska mezzosopranistica Sofija Cingula, a na glasoviru ih prati Stjepan Vuger. Orkestracija opere je izgubljena, pa je izvode uz klavirsku pratnju.

Jelena Štefanić objašnjava kako je i u nas donedavno nikad izvedena “Caccia lontana” stigla na pozornicu, sve do - Londona. “Moja prijateljica, kolegica iz Beča, Sofija Cingula i ja već par godina održavamo jedan zanimljiv i neobičan koncept koncertiranja. Zove se ‘Koncert u mraku’. Pjevamo u potpunom mraku, a na repertoaru su uvijek skladatelji koji su bili slijepi ili su tijekom života oslijepjeli.

Školovanje u Beču

Želimo omogućiti publici da doživi glazbu lišenu vizualnih podražaja. Tako smo izvodili i solo pjesme Smareglie, no Sofija nije stala na tome, nego je krenula u daljnje istraživanje skladateljeva opusa i u spomen-sobi u Puli naišla na note opere ‘Dalekog lova’ (Caccia lontana). Ubrzo je izvela fragmente opere na solističkom koncertu, trenutno se zaljubila u glazbu te odmah predložila INK u Puli i HNK u Varaždinu da naprave koprodukciju ove komorne opere mladog Smareglie. Stjepan Vuger preuzeo je ulogu dirigenta/klavirista, a režiju potpisuje Ozren Prohić. Sofija igra zbunjenog paža Fiordalisa, a meni je pripala uloga dominantne gospodarice Madonne Belle.

”Fabula je vrlo jednostavna, što ne znači da su takve i pjevačke dionice.Paž je zaljubljen u gospodaricu kojoj to imponira.

Samo djelo traje oko 45 minuta, prije njega bit će prikazan kratki dokumentarni film o životu Smareglie. Hrvatska praizvedba bila je koncem prošle godine, u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, varaždinska premijera ubrzo potom.

“Svi smo jako uzbuđeni oko Londona, pripreme traju. Još nas u srpnju čekaju dvije izvedbe u Puli. Dat ćemo sve od sebe jer ipak smo ambasadori hrvatske kulture.”

Osjeća se koliko je posvećena projektu.

“Imam tremu, uvijek je imam, ali ona je pozitivna - adrenalinska, jedva čekam da stanem na scenu i, kako se u žargonu kaže, pojedem publiku. Trema je kod mene pozitivna stvar. Naravno, ovisi i o psihofizičkom stanju organizma. Ima dana kada me trese jače i kad trese manje. Bilo je i nekoliko puta da uopće nisam imala tremu, no upravo za tih izvedbi”, iskreno će, “nisam ni pjevala baš najbolje.”

Magistrirala je na bečkom Universität für Musik und darstellende Kunst, operom se poželjela baviti još kao djevojčica.

“Mama kaže da sam prije propjevala nego progovorila. Od djetinjstva je bilo jasno da ću se baviti nekom umjetnošću. Po cijele dane sam crtala, glumila, pjevala ili plesala. Obožavala sam Michaela Jacksona i sate provodila imitirajući ga pred ogledalom, paralelno se snimajući na kazetofon kako pjevam, tako da se nerijetko na snimkama čuje glas moje bake koja prekida i zove na ručak: ‘Jelena, skuhala sam ti paradajz juhu’. Moju najdražu... No, ja ju uporno odbijam jer još imam nekoliko pjesama izvesti. Te snimke stoje uredno u arhivi i čekam da im skoči vrijednost. Nisam baš bila lako dijete za odgoj. U to sam vrijeme počela već polako i pjevati na dječjim festivalima po Varaždinskoj županiji. Gledala sam jedan Zagrebfest na kojem se pojavila djevojka u jarko crvenoj haljinici, kao za balerine, samo sa - i danas pamtim - crnim tilom ispod, i zapjevala: ‘O, tata, tata, čuješ li muziku’... Bila je to Severina, a ja sam rekla mami: ‘I ja bih tako’.” S baš tom pjesmom Štefanić se prijavila na audiciju za Turbo Limach Show i prošla. Bio je to njezin prvi televizijski nastup.

Poziv iz La scale

U glazbenoj školi svirala je klavir.

“Bile su prave muke s tim vježbanjem klavira. Htjela sam pjevati, samo pjevati, no bilo mi je jasno da uz pjevanje moram znati i svirati instrument. Do moje jedanaeste držali su me zabavnjaci. Voljela sam Sanju Doležal, obožavala Severinu, Whitney Houston, Tinu Turner, Mariah Carey...”

No, kad je na festivalu u Varaždinskim Toplicama čula kako pjeva Barbara Othman, operna pjevačica iz Ludbrega, istog je trenutka odlučila biti - operna pjevačica.

“Znala sam: to je to. Gotova stvar. Nagovorila sam mamu, i preko tadašnjeg školskog učitelja glazbenog Zlatka Pipleka došla do svoje prve profesorice pjevanja, Darije Hreljanović. Prvih pola godine dolazila sam tri puta tjedno samo slušati kako profesorica radi s mojim starijim kolegicama. Govorila mi je da je Maria Callas kod svoje profesorice isto tako samo slušala i usput - prala prozore... Klincima svašta možete prodati.” I danas se, kaže, kad se sretnu, smiju tim pričama.

“Kako ćete reći djetetu od jedanaest godina da ne može još krenuti s operom jer je premlado? A ja, tipičan Bik, tvrdoglava i ustrajna, izgarala sam od želje za učenjem.”

Dvije godine kasnije već je javno nastupala, u atriju Starog grada u Varaždinu pjevala je ariju Barbarine iz “Figarova pira”. “Umirala sam od straha, ali sam to odradila!”

Od prvog razreda srednje Glazbene škole u Varaždinu znala je da će studirati u Beču. “Ne znam kako, ali već u tako ranoj dobi posve sam osjećala da je to moj put. Roditelji nisu bili baš za to, ali nisam odustajala. U četvrtom srednje baka me odvela Ruži Pospiš Baldani i ona je, nakon što me preslušala, rekla ‘Mala mora u Beč’, odmah mi sredila i smještaj, da mogu na Universität, vidjeti profesore.”

Do sada je od velikih uloga pjevala Konstanzu (“Otmica iz Saraja”), Rosalindu (“Šišmiš”), Traviatu, Donnu Annu (“Don Giovanni”), Vitelliju (“La Clemenza di Tito”), Leonoru (“Trubadur”), Elettru (“Idomeneo”), Prvu Damu (“Čarobna frula”).

Osobno joj je, kaže, najviše značila uloga Apolla iz Gluckove opere “Il Parnaso confuso”. Apollo je donio prekretnicu.

“Pjevajući ju na sceni, znala sam da je to to. Da zbilja pripadam tamo i da mogu funkcionirati i uživati pod pritiskom.” Opera je izvedena u Schönbrunn Theateru, pod pokroviteljstvom tadašnjeg austrijskog predsjednika Heinza Fischera. Tom izvedbom, poslije tristo godina, vratila se na mjesto praizvedbe na kojoj su pjevale kćeri Marije Terezije. Događaj je zabilježio i dvorski slikar, jedno od ulja stoji u predsjedničkom kabinetu u Hofburgu.

“Premijeru su snimali, a ja sam bila posve izmorena. Naime, desetak dana prije je došao neočekivani poziv iz La Scale za informativnu audiciju koja se održavala dan prije naše generalne probe. Naravno, kad si mlad, neiskusan pjevač, ne razmišljaš puno, samo grabiš. Dobila sam dozvolu da odem do Milana, samo na jedan dan. Što da kažem? Bolje da nisam otišla jer, onako premorena, nisam se baš najbolje prezentirala. Vratila sam se večernjim letom, sljedeći dan otpjevala generalku.” Potom je bio samo jedan dan pauze i velika premijera.

Najveći izazov

U bližoj budućnosti priželjkuje pjevati Annu Bolenu, Normu... “Zasad su to još uvijek želje, ali želje se ostvaruju. Rođeni sam optimist!”

Više je privlače uloge dramskog karaktera. “Zanimljivije su i možda bliže mom karakteru. Nisam baš kamilica, da se malo našalim. Svakako bi mi bio izazov jednog dana otpjevati ulogu Lady Macbeth ili Ivanu Orleansku, ali sve u svoje vrijeme. Za Lady ću morati još dosta pričekati, raditi na sebi i glasu.”

Koja je svjetska kuća, iz njezine, posve osobne perspektive, pjevačka Meka? Gdje bi voljela pjevati?

“Možda se varam, ali mislim da bi svaki operni pjevač volio stati na scenu Metropolitan opere u New Yorku. Nisam ni ja iznimka. Možda će se dogoditi, možda neće… Naša profesija je konstantno učenje. Kao u životu, tako i u karijeri opernog pjevača imate plime i oseke. Razdoblja kad vam ide sve od ruke i kao naručeno, a onda pak dođe period kad mislite da ne možete i ne znate ništa. To je i zdravo i pozitivno jer u takvim trenucima još više počnete propitkivati sebe, zapnete i neizbježno se mora dogoditi napredak i pomak prema boljem.”

Što je bitno za uspjeh, je li to predan rad, veliki talent, biti u pravom trenutku na pravom mjestu…? “Ovisi o tome što je za vas definicija uspjeha. U svojim dvadesetima uspjeh sam percipirala kroz svjetla pozornica i angažmane. To me gušilo. Nisam se dobro osjećala. Stalno ganjate nešto, ne znate točno što. Bila sam perfekcionist, toliki da sam se počela plašiti same sebe. Svaka nedobivena audicija bacala me je pet stepenica unatrag. U jednom trenutku to se prelomilo, doslovno preko noći. Shvatila sam da nema smisla, da uništavam samu sebe i da pritom gubim ono najbitnije što čini umjetnika - ljubav i strast prema onome što radiš. Bez ljubavi, moj posao nema smisla, zbilja. Umjetnik je prvenstveno tu zbog publike, on je transmiter te energije, a ako ste prazni iznutra, ništa ne možete ponuditi. Kroz deset godina čovjek ipak sazre i nešto nauči. Počine drugačije gledati svijet.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo