ZAGREB - Nekoć, kad smo iz socijalizma Jugoslavije u Trst išli u šoping, bio nam je to prozor u neki, vjerovali smo tako jer smo bili naivni, bolji svijet kapitalizma. U međuvremenu taj je vrli kapitalizam došao k nama. Više nismo Jugovići koji se smucamo po Ponte Rossu, vratismo se u Trst A.D. 2012 kao Hrvati.
U posljednjih dvadesetak godina Trst nas nije vidio u većem broju iako nismo došli po traperice i cipele nego da nahranimo dušu još jednim koncertom Brucea Springsteena i njegovog The E Street Banda.
Imao je Boss dojavu o tom povećem dolasku hrvatskih trupa u Trst, koji je Tito milošću prepustio Talijanima, pa nas je na početku, nakon pozdrava Tršćanima na talijanskom, pozdravio na hrvatskom s “Dobro veče, Croatia! Kako ste?”. Eto, sad je i Boss na svoj način rekao ono što znamo odavno. Trst je naš! Ali, pustimo sad teritorijalne pretenzije. Pitao nas je Boss kako smo.
Dođi pa vidi
E, pa ovako smo, druže Boss. Imamo svega, i traperica i cipela i uvoznih CD-a i Nutelle i Fante i svega onoga po što smo hodočastili u Trst, u koji smo sada došli samo na susret s Tobom. Imamo svega u izlozima i na TV-u, radi nam i brzi internet, ali sve je manje posla, tvornica, prava, sigurnosti, zdravlja i love. Sjebali smo socijalizam pa nas obradio kapitalizam, na hrvatski način, a nije bolje ni na Zapadu kojem sada kao pripadamo. Pitaš, kako smo? E, pa, druže Boss, osjećamo se kao da dolazimo iz one tvoje “Badlands” koju u našoj socijalističkoj državi 70-ih nismo mogli pravo ni shvatiti.
Osjećamo se kao da nas je pogodila ova tvoja nova “Wrecking Ball” koju smo odmah i predobro shvatili. Od nje smo “Shackled And Drawn”, a konjica nam ne stiže u pomoć, baš kao ni u tvojoj “We Take Care Of Our Own”. Stigla “Death In My Hometown” pa nam gradovi sliče na onaj tvoj “Youngstown”.
Zagreb blješti, ali ja bih ipak rekao da je to “My City In Ruins”. Nema više ni industrije, ni radnika, ni poštenja, sada imamo usluge, djelatnike, banke i profitere, wellness turizam za bogate, šoping molove i parking lotove tamo gdje su, kako sam kažeš, bile tvornice.
Stvarno bi nam jednom mogao doći da vidiš da je ono što je poharalo tvoju Ameriku uspješno i efikasno poharalo i našu Hrvatsku. Sjebalo nas do daske, ali jedno stoji. Naše ti je more još uvijek puno ljepše od ovog tršćanskog, zato im ga je Tito i dao. Ali, kakvi smo, mogli bismo i to more sjebati. Zato, požuri druže Boss. Jebo te Trst, vidiš koliko nas ima.
Oprostite, eto ja se malo zanio i počeo pismo Bossu, a nisam ni primijetio da ste i vi stigli i da vas možda interesira kako je bilo na Springsteenu u Trstu. Pa, zapravo sam djelomice već i rekao.
Kraj je blizu
Pjevao nam je Springsteen o krizi, o tome kako smo sjebani, ali i pokušao nam je uliti nadu kako ćemo se ipak oporaviti i dočekati to neko bolje sutra.
Ne znam je li uspio u svojoj misiji. Ne zato što mu je nastup bio slab, nego zato što smo mi toliko loše da tu činjenicu više ni Springsteen sa svim svojim moćima popraviti ne može. Čak ni s proširenim The E Street Bandom u kojem je pokojnog diva saksofona Clarencea Clemonsa zamijenio njegovim nećakom Jakeom Clemonsom i još četiri puhača. Čak ni s tako lijepim i poetičnim koncertom kakav nam je priuštio u Trstu.
Bio je to najpoetičniji od svih njegovih koncerata koje sam gledao. Možda zbog sve te nesigurnosti, pesimizma i krize oko nas, možda zbog naravi njegovog posljednjeg albuma “Wrecking Ball” na kojem pjeva o tome koliko i kako ekonomska kriza, bankarska i kapitalistička pohlepa te nedostatak socijalne države uništavaju i pojedince i cijelo društvo. Možda zbog toga što je došao u Trst, a to nam je kao da s njim igramo na domaćem terenu.
Ne znam, ali znam da sam se naježio na “Youngstown” i “Murder Incoprorated” i da mi je u tom trenu proletjela misao kako nas ovakve današnje države i ovakve moderne korporacije sistematski ubijaju, možda okrutnije i efikasnije od onog trulog socijalizma od kojeg smo bježali u Trst, a neki sve do Amerike.
I zato me do bola utišana “The River” slomila jer sam ponovno, kao davno u svojoj trinaestoj kad je izašla, osjetio kako neke rijeke neću uspjeti prijeći i kako će nam svima neke obale zauvijek ostati nedostižne. Sjeo sam i suze su mi banule u oči. Kraj je blizu, a obala daleko čak i kad ispred tebe stoji Springsteen čija je forma nevjerojatna.
On svojom energijom i u 63. godini može posramiti dvostruko pa i trostruko mlađe izvođače, a način na koji vodi koncerte usporediv je jedino s velikim soul revijama iz 60-ih. U srži, The E Street Band, posebice u ovom proširenom izdanju, rasno je miješani soul bend, ali soul bend koji savršeno svira i rock’n’roll i folk i njuorlinški jazz i tex-mex, ako zatreba, a zatrebalo je kad je iz publike jedan momak zamolio Springsteena da za njegovu mamu i tatu odsviraju “Rosalitu”.
Springsteenova veličina, mogao se svatko u to uvjeriti u Trstu, leži u tome što izgleda i zvuči kao da je netko pomiješao najbolje osobine Elvisa, Dylana, Otisa Reddinga, Chucka Berryja, Beatlesa i Stonesa, koje je sve na neki način uspio i nadrasti i zasjeniti.
Posjeduje empatiju
Springsteen, više od svih drugih izvođača, posjeduje empatiju spram milijuna tih običnih ljudi koji ga već desetljećima drže na pijedestalu najvećih. Iz albuma u album, iz noći u noć, on čini samo jedno. Uvjerava nas da su problemi pred kojima stojimo pregolemi, ali i da je sposobnost ljudi da ih nadiđu nešto u što treba bezgranično vjerovati. To u suštini čini samo i jedino Bog.
Tako nas je i u Trstu iz teške kome u koju nas je bacio s “Badlands” i “No Surrender”, malo pomalo, uporno i strpljivo, poput rudara svog unesrećenog kolegu iz rudnika, izvadio s “Because The Night”, “Waitin’ On A Sunny Day”, “The Rising” i slavljem koje započinje s “Thunder Road”, da bi se preko “Born To Run” prelilo u što god on i njegov The E Street Band požele. A to nešto uvijek je grandiozna rock’n’soul završnica jednog veličanstvenog koncerta za obične ljude kojima, unatoč nadimku, pripada i Boss. Pred njim su još godine i godine turneja, ako ga zdravlje posluži, ali vremena za uhvatiti Springsteena & The E Street Band u ovakvoj formi nema još mnogo.
Ako ste propustili Trst, požurite 12. srpnja do Beča. I pišite mu da bi bilo lijepo od njega, kad nas je već tako toplo pozdravio u Trstu, da napokon dođe u Hrvatsku.