Zbirka jadikovki i gotovo dnevničkih zapisa poluostvarenog muškarca na pragu sredovječnosti. Tom kratkom porukom samostalni je debi, nakon niske albuma u okviru Ramireza i Pavela, najavio Aljoša Šerić i otisnuo se u ono što bismo mogli nazvati i suvremenim šansonjerskim vodama na čijoj se površini u njegovom slučaju mreškaju valovi baroque-popa i acoustic-rocka, countryja i soula, swinga i cabareta, bolje prošlosti domaće zabavne glazbe i njenog revitaliziranja u današnjim okolnostima.
Za naše prilike "Što ćemo raditi do kraja života" je atipična i šarena, no ipak skladna kolekcija stilova kojima Aljoša iznosi svoj estetski i glazbeni kredo dok u posve intimnim pjesmama propituje krizu srednjih godina, ljubav u modernim vremenima i ono što nam je od života ostalo dok sve češće gubimo prerano preminule prijatelje.
Aljošin album vjerojatno bi se još više nego meni dopao pokojnom kolegi i prijatelju Anti Perkoviću kojem je Vatra, pak, posvetila naslovnu pjesmu novog albuma "Nama se nikud ne žuri".