Novinar Al Jazzere Balkans Petar Protić napravio je veliki intervju sa sociologinjom i muzikologinjom Anom Petrov, a tema njihovog razgovora bila je društvena i politička uloga glazbe, pogotovo na području bivše Jugoslavije, gdje su u posljednjih nekoliko godina mainstream zvijezde prekoračile granice koje među političarima još uvijek čvrsto stoje.
Na početku Protić navodi da je Ana Petrov doktorirala sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu i diplomirala muzikologiju na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu. U svojem radu na Odjelu za sociologiju posebno se bavila javnim koncertima kao društvenom pojavom na početku 19. stoljeća, a u knjizi "Jugoslovenska muzika bez Jugoslavije. Koncerti kao mjesta sjećanja" nastavlja istraživanja o društvenoj i političkoj ulozi muzike kroz koncerte, isključivo kroz prizmu mainstream glazbe, piše Protić za Al Jazzeru Balkans.
Na pitanje kakve su političke implikacije konzumiranja jugoslovenske popularne muzike, Petrov je odgovorila:
- Kroz jugoslavenski mainstream i njegove glazbene prakse može se, zaista, iščitavati društveni i politički život koji je zahvaćen teretom devedesetih godina. U izvjesnim slučajevima to su bili plakatni primeri, patriotske pjesme, spotovi, otvorena podrška novim predsjednicima samostalnih država, nastupi na frontovima ili blizu njih. Glazba je uvijek politička i postoje mnogi načini na koje je politika upisana u muzičke prakse. Pritom, kada slušamo određenu muziku, nikada ne možemo reći da je to isključivo neutralni, objektivni, osobni čin, pogotovo ne na koncertima, nego je to uvijek i politički čin.
Mnogi teoretičari, poput Pierrea Bourdieua, pokazali su da je i ukus politička i klasna kategorija, a pre svega društvena kategorija i da mi u stvari nikad ne možemo govoriti da konzumiramo nešto samo zbog određenih osobnih pobuda. Čak i kada to tvrdimo, uvijek možemo problematizirati vlastite prakse u nekom širem kontekstu. U slučaju mojih analiza čin odlaska na koncert nekoga tko je etiketiran kao problematičan u srpskom medijskom prostoru zaista je bio transparentno politički čin. Prema tome, političke implikacije konzumiranja muzike su, kako se pokazalo, ogromne - smatra Petrov.
Novinar se potom prisjetio da je povratnički koncert Tereze Kesovije 2011. godine u Beogradu, nakon 25 godina, isprovocirao kolektivna sjećanja.
- To je dosta uvjetovano samim performansom glazbenice, koja je odigrala uobičajeni nastup emotivne žene, dame, nekoga tko u stvari dolazi i kaje se za ono što je ranije izjavljivao. Naime, ona je izjavljivala da nikad neće pjevati u Srbiji nakon rata zato što je srušena njena kuća u Konavlima kod Dubrovnika i to je isprovociralo negativne reakcije u medijima u Srbiji, kako devedesetih godina, tako i kasnije, u trenutku kada se pjevačica odlučuje vratiti na srpsku koncertnu scenu. Međutim, ona nije negirala te svoje izjave. Ona je došla s porukom pomirenja, ljubavi, mira i uradila je nešto jako zanimljivo, što gotovo nikad ne rade političari, a to je da kaže: "Rekla sam, ali sam se predomislila. Prošlo je 25 godina i vrijeme je da sada idemo dalje."
Tereza Kesovija uspjela je isprovocirati kolektivno sjećanje na pozitivne aspekte svakodnevice u Jugoslaviji: na druženja, konzumacije muzike, ljetovanja i tome slično. Jako rijetko je bilo riječi o tome da neko želi povratak Jugoslavije u smislu države i sistema. Dakle, mislim da je na ovom koncertu došlo do kolektivnog stvaranja emocija i sjećanja, što se moglo prepoznati, recimo, u velikom broju onih koji su zaplakali na koncertu ove pjevačice. Kada sam intervjuirala publiku na tom koncertu, oni se jesu dosta sjećali Jugoslavije. Pri tom ja ne bih rekla da je to jugonostalgija, kako Svetlana Bojm to naziva, restorativnog karaktera. To je zaista žal za prošlim vremenima, koji je nadsistemski - smatra Petrov.
Zamoljena da komentira Dine Merlina u Beogradu, koji je umjesto kolektivnih sjećanja isprovocirao diskusije o političkim pitanjima i podsjetio na aktualne nacionalne podjele u postjugoslavenskom prostoru, Petrov je rekla:
- Merlinov povratnički koncert pratile su burne reakcije desničarskih ekstremističkih organizacija kao što su Obraz, Naši, 1389, dakle, onih koje obično prave probleme pred organizaciju gay pridea, tako da je stvorena vrlo nelagodna atmosfera, ovog puta ne toliko kolektivna atmosfera ljubavi i nostalgije koliko kolektivnog straha od odlaska na koncert. Meni su ispitanici govorili da se zaista boje da odu na koncert zbog prijetnji nasiljem koje su dolazile od ovih organizacija, tako da je tu koncert poslužio kao podsjetnik na to koliko su neriješena aktualna politička pitanja, a posebno na to koliko su i dalje bitne nacionalističke politike u postjugoslavenskom prostoru.
Novinar je potom primijetio da su se nakon raspada Jugoslavije javne figure nekako morale transformirati, odreći jugoslavenskog identiteta i tržišta i pronaći novo mjesto u svojim manjim nacionalnim prostorima. Kao primjer drastične transformacije javnih ličnosti autor teksta je istaknuo Doris Dragović.
- Ona je reprezentativni primjer - rekla je Petrov i nastavila:
- Počela je karijeru kao tipična jugoslovenska diva, predstavljala Jugoslaviju na Euroviziji krajem 80-ih godina 20. stoljeća, čija je pjesma "Hej, Jugoslaveni" pratila jugoslavensku reprezentaciju u Seulu '88. Zapravo, u trenutku kada je njena karijera krenula uzlaznom putanjom počinje rat. Pokušavajući da se adaptira društvenim i političkim promjenama, ona jako brzo mijenja svoj žanr, okreće se dance glazbi, iako je bila predstavnica dalmatinske, mainstream zabavne muzike. Odlučuje se na jedan problematičan korak – odlazi na proslavu Nove godine 1999. u Crnu Goru, tj. tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju.
To se događa u trenutku u kojem je ona predstavnica navijača Hajduka, tzv. "Kraljica Torcide", nacionalni lik bez premca, pandan tzv. srpskoj majci Ceci Ražnatović; dakle, ona je bila etiketirana kao "hrvatska majka". Dolazak u Crnu Goru označio je početak silazne putanje u njenoj karijeri, a prvenstveno nje kao javne ličnosti u hrvatskom medijskom prostoru. Nakon toga je se Torcida odriče, što govori o tome koliko je takav potez, poput koncertnog nastupa, u to vrijeme mogao biti problematičan.
Ona se povlači iz javnosti i prelazi u sljedeći rodni model, vrlo tipičan za devedesete, a to je ne samo nacionalni patriotizam nego i religijski patriotizam. Postaje posvećena supruga, majka, vjernica. Ovakav rodni model žene uopće nije izuzetak u navedenom periodu i žene koje nisu javne figure često su se opredjeljivale za taj narativ, dakle, povratak tradiciji, odnosno modelu žene koja treba prvenstveno biti majka, pa onda i majka nacije. Ona devedesetih jako rijetko daje intervjue, a kada to radi, govori o tradicionalnim vrijednostima, obitelji, vjeri, štetnom utjecaju medija, o tome kako se ona u stvari povukla iz javnosti kako bi se posvetila pravim vrijednostima, kako ona njeguje svoje talente kao što je božanski glas koji joj je Bog dao i tome slično. Dragović je, dakle, predstavnica tipičnih rodnih i nacionalnih transformacija devedesetih, neko tko zapravo od pop-zvijezde postaje posvećena vjernica i tradicionalna žena - rekla je Petrov.
Za kraj je novinar primijetio da se nakon "smrti" Jugoslavije baš glazba pokazuje kao jedan od najemotivnijih i najkontroverznijih načina da se ta država (njena kultura, svakodnevni život i cjelokupni povijesni period) pamti, čime se prkosi politici zaborava. Petrov je na to rekla sljedeće:
- S jedne strane, postjugoslavenska društva odlikuje konfliktna atmosfera, s druge, treba primijetiti sljedeće: na koncerte u Beogradu ljudi su odlazili i pored toga što su izvođači i izvođačice imali svoja mjesta u ratnim narativima; usprkos prijetnjama ekstremista; iako su se morali susretati s vlastitim sjećanjima i emocijama, kao i vlastitom prošlošću. Otišli su jer vole tu muziku, jer se nešto dešava u Beogradu, jedni zato što se sjećaju (Jugoslavije), drugi jer se ne sjećaju i ne misle da je važno odakle je neko došao, treći zato što je sve to "naša" muzika itd. Otišli su na koncerte da se lijepo provedu, da vole, da se sjećaju, da se rasplaču.
Neki mlađi su mi govorili da ne vide problematičnost događaja koje analiziram. Činjenica da ne vide u čemu je problem (što je neko iz Hrvatske ili Bosne) također se može tumačiti i kao korak ka pomirenju. Dakle, u vremenu u kojem se pomirenje ne nazire u velikim političkim narativima obični ljudi pjevaju u Beogradu "Na Stradunu" i "Bosnom behar probeharao". U svakom slučaju izvjesno je da postjugoslavenski život jugoslovenske popularne muzike ne govori uvijek o Jugoslaviji, jugoslavenstvu i jugonostalgiji, ali gotovo neizostavno govori o emotivnom sjećanju (upisanom u muziku i društvenim kontekstom vezanom za Jugoslaviju) kao pokazatelju zajedničkog - završila je Petrov.
Originalni intervju možete pročitati na Al Jazzeri Balkans.