PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

Što Zagreb može naučiti od kina Šiška

Tvornica kulture, koja ovih dana slavi 20 godina opstanka, od Zagreba je za 2019. dobila subvenciju od 40.000 kuna i 20.000 kuna od Turističke zajednice, odnosno oko 135 puta manji iznos nego Kino Šiška od Ljubljane

U petak, 20. rujna, u Kinu Šiška nastupio je Sleaford Mods, duo iz Nottinghama kojeg čine 49-godišnji pjevač i tekstopisac Jason Williamson i 48-godišnji autor glazbe Andrew Fearn koji na pozornici ima dužnost stisnuti tipku enter na laptopu i ljuljati se s flašom piva u ruci. Fearnove bas dionice s nešto sintisajzerskog pozadinskog zvukovlja podsjećaju na bas dionice The Stoogesa i Sex Pistolsa, P.I.L.-a i D.A.F.-a, Suicidea i Joy Divisiona dok je Williamson na pozornici poput mješanca Marka E. Smitha koji se svađa s Ianom Duryjem ili Johnnyja Rottena koji pleše poput Iggyja Popa kad bi potonji oponašao Beza iz Happy Mondaysa i Johna Cleesea iz skeča “ministarstvo glupog hoda”.

Kritika ih hvali kao zrcalo današnjeg britanskog i europskog društva te najbolji, najvažniji i najgnjevniji punk bend, premda je posrijedi rudimentaran hibrid abrazivnih elektronskih ritmova i frenetičnog urlanja u mikrofon tek nalik rapu s kojim su ušli i u Top 20 najprodavanijih u Velikoj Britaniji.

Zapušteno kino

Taj koncert, nažalost, nismo imali u Zagrebu jer, kako mi reče Dražen Goreta, voditelj Tvornice kulture, Sleaford Mods su preskupi da bi ih se pokrilo s cijenom ulaznice od dvadesetak eura i očekivanom posjetom od 500 ljudi. Pa kako je onda koncert Sleaford Modsa, jednog od danas najuzbudljivijih, najgenijalnijih i najznačajnijih britanskih izvođača, bilo moguće uprizoriti u ljubljanskom Kinu Šiška, nekoć starom i zapuštenom kinematografu, koje je prije deset godina pretvoreno u fenomenalno preuređenu koncertnu dvoranu perfektne akustike za cca 1000 posjetitelja. Razlog nije samo nešto viša cijena ulaznice (26 eura), a ni veća posjeta od potencijalne zagrebačke.

Za pojašnjenje sam potražio Igora Vidmara, “ideologa” ljubljanske punk i alternativne scene te dugogodišnjeg organizatora brojnih koncerata u Ljubljani, uključivši i premijerne nastupe Nicka Cavea, The Curea, Nirvane, Kraftwerka, Lou Reeda, Pixiesa, Sonic Youtha, Swansa, QOTSA i drugih. “Kino Šiška je moderna koncertna-dvorana/klub s kojim je ljubljanska i slovenska alternativna scena, kolektivnom akcijom i višegodišnjim pritiskom na gradske političare, dobila odličan ‘prostor urbane kulture’ koji je i kapacitetom i kakvoćom opreme nadogradio i nadopunio ‘underground i uradi sam” standarde Metelkove (nekoć kasarni JNA u Ljubljani - op.a.).

Time su Ljubljana i Slovenija dobili mogućnost za nastupe novih kategorija internacionalnih i domaćih artista, a da se Šiška nije otuđila u alternativni Cankarjev dom (ljubljanska inačica zagrebačke dvorane Lisinski - op.a.). Možda je na početku bilo alternativnog elitizma pa je Janez Bončina Benč (doajen slovenskog rocka - op.a.) bio ‘neprimjeren’, a u zadnje vrijeme ima dosta elektronike, ali to nije puka komercijala. Kino Šiška, dakle, značajna je alternativna institucija kulture čije djelovanje Ljubljana financira u iznosu od 50%, a ostatak sama zarađuje”, pojašnjava Vidmar.

Do osnutka Kina Šiška, nekoliko stotina metara od nekoć kultnog pankerskog Disca FV, došlo je i zato što su, uz Vidmara, profesor filozofskog fakulteta i “Pankrt u sjeni” Grega Tomc i drugi izvršili pritisak na ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića da odriješi kesu za prenamjenu derutnog kina u “bitan prostor ljubljanske i nacionalne urbane i mlade kulture koji privlači drukčije, inovativno i međunarodno stvaralaštvo i publiku iz Slovenije i susjedstva”. Vidmar je bio pokretač Društva za r’n’r u Kinu Šiška 2001. i član pripremnog odbora za Kino Šiška 2006.-2009., a Grega Tomc i kandidat na izbornoj listi Zorana Jankovića. Rezultat? Ljubljana u renovaciju Kina Šiška uložila šest i pol milijuna eura, uz pomoć Norveškog financijskog mehanizma i Europskog fonda za regionalni razvoj.

Koncert Sleaford Modsa bio je tek jedan od dvadesetak glazbenih, filmskih i kazališnih događaja u Kinu Šiška tijekom rujna, a takva “frekvencija” programa moguća je i zato što dvorana ima potporu od milijun i sto tisuća eura godišnje iz ljubljanskog proračuna. “Oko 30% tog iznosa otpada na hladni pogon (režije za struju, grijanje, vodu, itd.) te plaće devet zaposlenih koji imaju status zaposlenika grada Ljubljane jer je Kino Šiška javna gradska ustanova, a 70% se ulaže u program”, priča mi Rok Avbar, zadužen za odnose s javnošću. Sjedimo na terasi, tik do parkinga ispred Šiške kojeg Rok i njegovi kolege žele pretvoriti u plato za open-air koncerte i predstave, a susjednu, napuštenu zgradu općine prenamijeniti u hostel i prostore za domicilne i gostujuće umjetničke i kulturnjačke udruge. Direktor Kina Šiška je Simon Kardum koji je po “ustoličenju od strane grada” odabrao tim od osam kućnih suradnika i tridesetak vanjskih suradnika.

“U statutu je zapisano da je Kino Šiška osnovano da pokriva područje glazbe, plesa/teatra i intermedije. Većina programa nastaje u vlastitoj produkciji i koprodukciji, a dio u vanjskoj organizaciji. Najveći dio čine glazbeni nastupi, a za slovenske bendove Šiška je postala statusni simbol. Tim dijelom programa već deset godina rukovodi Matjaž Manček. Kino Šiška u centru Ljubljane ima i galeriju DobraVaga, a razvilo je i međunarodni festival suvremenog plesa CoFestival, međunarodni festival stripa Tinta, natjecanje srednjoškolskih bendova Špilliga i međunarodno najprepoznatljiviji, glazbeni festival i konferenciju MENT Ljubljana, dobitnika nagrade za najbolji klupski festival od strane udruge europskih festivala Yourope. Godišnje organiziramo više od 300 događaja za više od 100.000 posjetitelja”, kaže Rok.

S burekom na sastanak

Matjaž Manček, prije nego li s burekom odjuri dalje na jedan od sastanaka, domeće “kako u glazbi, plesu/teatru i intermediji tražimo balans između aktualne produkcije i novih izvođača na koje želimo svrnuti pažnju javnosti, glazbenih legendi i afirmiranih izvođača, ali i onih iz undergrounda. Plešemo na rubu mainstreama i alternative, u programu svaki od ‘kuratora’ ima autonomiju, a naglasak je isključivo na kvaliteti i kreativnosti te povijesnom značaju i budućem potencijalu”. Zapravo, Kino Šiška je odgovor na nepostojanje koncertnih prostora s kapacitetom od oko 1000 posjetitelja jer prije nje Ljubljana je imala klubove za 200-400 ljudi, a iznad njih samo sportske dvorane poput Kodeljeva, Tivolija i novije Arene. Nedostajao je ‘prostor između’, kako kapacitetom, tako i s programskom orijentacijom između srednje struje i avangarde”, zaključuje Matjaž.

Uz gomilu slovenskih i izvođača iz susjedstva, Kino Šiška je ugostilo raznolik spektar glazbenika i grupa iz cijelog svijeta. Tame Impala, Bonobo, Soley, Tricky, Lamb, Swans, Tindersticks, Junior Boys, Pan Sonic, Alva Noto, Bytone, Ben Frost, Damien Rice, The Sonics, Battles, Florence & The Machine, Plan B, Monolake, The Field, The Necks, Zola Jesus, Megadeth, Kyuss Lives, Gramatik, Idles, Sun Kil Moon, Nils Frahm, The Game, Biffy Clyro, Garbage, Skunk Anansie, Terry Riley & Gyan Riley, Anna Calvi, Beth Ditto (Gossip), Einstürzende Neubauten i Sleaford Mods samo su neki od onih koji su nastupili u Šiški. Pixiese su organizirali na Križankama jer je koncert “pao” u sredinu srpnja 2017. godine, a i potražnja za ulaznicama premašivala kapacitet Šiške u kojoj 23. listopada ugošćuju Michaela Giru i Normana Westberga iz Swansa.

Financijska politika u kojoj milijun i sto tisuća eura osigurava grad, kao subvenciju vlastitoj javnoj ustanovi u kulturi, a potom podjednak prihod od ulaznica i iznajmljivanja šankova glavni su razlog velike frekvencije programa u Šiški i dostupnosti imena koja u Ljubljani za “golu cijenu” ulaznica, čak i ako je ista zbog životnog standarda nešto veća nego u Zagrebu, vjerojatno ne bi mogla nastupiti. “Ovakve potpore zvuče ogromno u usporedbi s nekim drugim zemaljama i institucijama, ali troškovi programa i ljudi koji ga grade (više od 300 događaja godišnje, 9 zaposlenih i 33 vanjskih suradnika – op.a.), tehnike, hladnog pogona i osiguranja su sve veći. Bez podrške grada to bi bilo nemoguće izvesti, ali i Ljubljana zna što je Kino Šiška za ovih deset godina napravilo”, zaključuje Rok. Eventualna zarada prelijeva se iz prethodne u program za narednu godinu, mimo godišnje subvencije grad dodatno ulaže u dotrajalu opremu i nove tehnologije, a model poslovanja Kina Šiška vrlo je blizak onome Mestnog gledališča Ljubljana. Takvu usporedbu između Gradskog dramskog kazališta Gavella i Tvornice kulture u Zagrebu nije moguće povući.

Prijatelj i glazbeni kritičar, autor radijskih emisija i dokumentarnih filmova Igor Bašin kaže da je “Ljubljanu nemoguće zamisliti bez Radija Študenta, Mladinskega gledališča, Galerije ŠKUC, kluba K4, Metelkove, a posljednjih deset godina ni bez Kina Šiška; jako važne, ne samo kulturne nego i društvene točke u gradu, državi i regiji. Šiška je snažno pridonijela šarolikosti kulturnog života u Ljubljani, stekla vjernu publiku i mobilizirala širu javnost. Bilo bi dobro kad bi se organizatori koncerata i uprave klubova u Ljubljani pozabavili i s međusobnim usklađivanjem programa, jer se često dogodi da se zanimljivi događaji preklapaju, a to je za kritičnu masu publike, koja nije jako brojna, veliki problem”, zaključuje Bašin.

E moj dragi Bigore, koliko god bio u pravu, nas u Zagrebu muče bitno veći problemi. Za početak, grad Zagreb niti u jedan prostor poput Kina Šiške, kao osnovnu investiciju, nije u posljednjih tridesetak godina uložio ni kune, osim što je dozvolio da URK u bivšem pogonu pumpi tvornice Jedinstvo stvori Močvaru. Najbliže ljubljanskom modelu renovacije i sufinanciranja Kina Šiške bio je zagrebački Kulušić početkom 80-ih. Tada je Zagreb o svom trošku u sjajan koncertni klub preuredio ruinirani plesnjak iz 60-ih, a zatim hladni pogon i dio programa do konca 80-ih sufinancirao putem CKD-a (Centar za kulturnu djelatnost), tek formalno pod nadležnošću Saveza socijalističke omladine pod čijom su “kapom” djelovali i Jabuka, Gjuro, Lapidarij. Netko će reći da se tako moglo u socijalizmu, ali vidimo da se može i u (slovenskom) kapitalizmu, a u Šiški kažu da su se ugledali na neke primjere iz Danske, Nizozemske, Belgije, Švedske, Norveške i Austrije koje su doradili prema potrebama Ljubljane.

Dok ne crknu

S obzirom na to da su u nas, zahvaljujući žilavosti privatne inicijative, niknuli Močvara, Tvornica kulture, Vintage Industrial Bar, Hard Place i nekolicina drugih koncertnih prostora s hvalevrijednim program, moglo bi se reći da je Zagreb “prošao lišo” jer ni u jedan od tih klubova nije investirao ništa.

Stoga bi bilo fer, a svrhovito i potrebno radi društvenog i kulturnog života Zagreba, da iz budžeta za kulturu Zagreb izdvoji milijun eura te ih raspodjeli na Tvornicu, Močvaru, Vintage i srodne. Životni standard je u Ljubljani nešto viši od onog u Zagrebu, a Ljubljana za kulturu odvaja cca 10% proračuna dok je u Zagrebu ta stopa cca 6%, no svote u novcu su drugačije. Baratam li ispravnim podacima, grad Ljubljana je za kulturu (2019. godine) izdvojio oko 307 milijuna kuna, među kojima je našao više od osam milijuna kina za Šišku dok je grad Zagreb za kulturu izdvojio 586 milijuna kuna u kojima za programe Tvornice kulture, Močvare, Vintagea (kao zagrebačkih pandana ljubljanskog Kina Šiška) nije iznašao ni stoti dio tog iznosa. No, zato se za fatamorgansko Ljeto na Savi našlo jedanaest milijuna kuna.

Pa dok ne crknu poput Kulušića i Lapidarija, nestalih u privatizacijskim maglama 90-ih.

Naime, Tvornica kulture, koja ovih dana slavi 20 godina opstanka, od Zagreba je za 2019. dobila subvenciju od 40.000 kuna i 20.000 kuna od Turističke zajednice, odnosno oko 135 puta manji iznos nego Kino Šiška od Ljubljane. Dakle, Janković ne da nije ljubljanski Bandić, kako ga se nazivalo po slovenskim i hrvatskim medijima, nego bi zagrebački gradonačelnik štošta morao naučiti od ljubljanskog kolege. Osnovno, kako raspolagati novcem poreznih obveznika, a to je u ovom gradu i potpisnik ovih redaka, jer Ljubljana ima oko 300.000 stanovnika i proračun od cca 3,3 milijarde kuna, a Zagreb oko 800.000 stanovnika i proračun od cca 10 milijardi kuna. To pitanje je bitno šire od Kina Šiška i Tvornice kulture kao primjera dobrog i lošeg upravljanja kulturom i gradom.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo