Hrvati pate.
U tome su fantastični, vjerni, izdržljivi, dedicirani poput neke mitske djeve.
Narod su koji je patentirao patnju i weltschmerzt. Patnje mladog Werthera zanemarive su naspram patnje mladog (i starog) Hrvata. Osim dnevnih individualnih patnji, specijalizirali smo na kolegiju kolektivnih patnji, piše portal VIP .
Kada ne patimo zbog sportskih neuspjeha naših individualaca ili izabranih vrsta, kada nam međunarodne institucije ne odlučuju o podrijetlu nobelovaca i vodećih povijesno znanstvenih ličnosti pa ne znamo jesu li svi argumenti na našoj strani kanimo li prisvojiti Nikolu Teslu i Ivu Andrića, kad ne izgubimo razumijevanje, strpljenje i ponos zbog nemogućnosti pretvaranja jednotrećinske presude u novi nacionalni praznik pa spuštamo glave za dva generala, a za oslobođenog sumnjičavo tresemo nisu li ga njegovi novci s benzinskih pumpi zapravo oslobodili, tada se sjećamo prošlih svršenih vremena sa sjetom u očima i patosom u grudima. Dubokim uzdahom ćemo popratiti naše vrludave misli. Ah, ta sjeta.
Sva mudrost svijeta od postanka Hrvata sabrana u pamfletiću kako "nikad nije bilo bolje nego za moje mladosti". Nostalgija naša svagdašnja.
I onda u pravilnim razmacima od godišnjeg doba do godišnjeg doba s rodama nam opet Štulić dolijeće. Stiglo je proljeće. Varljivo, kišno, prohladno, ono na koje se ne moreš oslanjati. Nema se o čemu ni kome pisati od traženja rvackih pjevačkih zvijezda i ridikula ili slušanja kako nam "zvijezde" pjevaju, njaču ili revaju, pa neka se otkrije šest "novih" pjesama starog Braneta ne bi li imali materijale za novi senzacionalizam i jasno htijenje tihog prizivanja povratka iz tuđine, makar na jedan jedini senzacionalni datum u sklopu trogradne turneje.
Youtube je otkrio "Emina", "Što te nema", "Danka", "Pusti da ti leut svira", "Ramo, Ramo" i "Stojanke, bela Vranjanke" koje su zapravo mile mu obrade narodnih pjesama . Iako nije nije poznato kada su pjesme nastale, gdje snimane, tko ih je i zašto objavio, autentičnost štima. On je hrvatski glazbeni bog Mars. Toliko neprežaljeni i toliko superhvaljeni, toliko nekritički prizivani natrag, da zapravo nije jasno odakle snaga i potreba svim tim novovalnim socrealistima da unatoč jasnim Branetovim određenjima kako ga zaboli onaj organ za sebe u očima prizivača i dalje cvile na koljenima zapomažući za njegovim bilo diskografskim bilo koncertnim novim ukazanjima.
Kao da novih ponuda u tih proteklih slijevanja godina nije bilo ništa vrijedno spomena.
Kao da u Edi Maajki, Saletu Antiću iz TBF-a, Miletu Kekinu, da spomenem samo onu najizdvojeniju trojku liričara nasljednika, glazbenih opinion makera, nema valjanih Štulićevih sljednika koji su na sličnom terenu zidali svoje opuse i vodali svoje glazbeno stado.
Reći ćete, nisu onoliko pokretali mase kako se delalo u Osamdesetima . Ma, nisu vraga. Ne bi ni Brane da je kontra sebe imao internet i 21. stoljeće. Nemoguće je danas više biti pokretačem nekoliko desetaka tisuća pripadnika narodnih masa s bilo koje strane nezadovoljštine. Izjednačimo li ljevicu i desnicu u rukovanju tada ćemo morati priznati tek Marku Perkoviću Thompsonu kako je bio posljednji pokretač brojkom značajnih ljudskih masa ako je do nekog efekta kakve takve glazbe.
I na kraju, ostaje samo parafrazirati Đonijevog velikog pandana za prisvjača trona najvećih regionalno Balkanskih glazbenih zvijezdi, bijelog Bregu, koji je za Dugmetove ekspanzivne faze koketiranja s novovalnim zvucima, tako zgodno uobličio jedan programski amblemčić u narodu proširen pod naslovom "Svi marš na ples". Dok s jedne strane ne bi bilo goreg niti usporedivijeg cirkusa kada bi Marakani, Maksimiru i Koševu opet zaigrala nesumnjivo rasprodana Azra, druga strana medalje cirkusa vjerojatno bi ponudila vrlo plačan odgovor jeste li se tome nadali i jeste li tog Štulića toliko dirljivo čekali i zazivali.
Ili su samo emocije pomućene pa su zamjenili lika iz perioda debi albuma, "Sunčane strane ulice" ili "Ravno do dna", s istim likom čije pjesme ili nisu ni upoznavali ili ih perolako zaboravljali tijekom svih solo perioda uračunavajući kako i "Balkansku raspodiju" i "Balegare" tako i "Anale" i "Blaze". Jer radi se o autorski "nebo zemlja" razjedinjenoj ličnosti. Brane bez hobotnice Leinera i ostalih jam session "Azrarera" nikada više nije dostizao niti onu razinu energiju niti lucidnosti kakvom je isijao za prve Azrine faze .
Zato Brane Lijepi Naš i najmiliji, marš....na ples. Dođi i oslobodi sumnje nostalgičare pa neka je zadovoljštine i neka padnu maske. Ili pleši i dalje s druge strane medalje.