SVETI GRAL POP KULTURE

TAJNI ARHIV BOBA DYLANA POSTOJI! Zbirka uključuje 6000 stihova, bilješki, pisama, snimaka, filmova i fotografija kupljenih za 20 milijuna dolara

Evening Standard/Getty Images

'Malteški sokol dylanologije' svjedoči o jednom iznimno dugom i upornom radnom procesu koji je iznjedrio nisku remek-djela

Svako toliko Bob Dylan otvori vrata svojih i Columbijinih glazbenih arhiva ne bi li nam na svjetlo dana, kroz famozni “Bootleg serijal” izdanja, iznio manje poznate ili ranije posve nedostupne snimke iz diskografske karijere duže od pola stoljeća. Svako toliko na aukcijama se nađu neki njegovi zapisi poput rukopisa najveće rock pjesme u povijesti “Like A Rolling Stone” za dva milijuna dolara preko Sothebyja ili oni njegovih kolega poput Johna Lennona koji također postižu vrtoglave cifre.

Crvena knjižica

No, ovo što se sada dogodilo s “tajnim arhivom Boba Dylana”, kako su ga nazvali u New York Timesu, nezabilježeno je u povijesti popularne glazbe. Ne, nije posrijedi muzej/mauzolej poput Presleyjeva “Gracelanda”, nego arhiv koji čini više od 6000 fakata, pretežito Dylanovih stihova, bilješki, pisama, audio-snimaka, filmova i fotografija. To neće biti “lifestyle muzej” velike zvijezde nego zbirka fakata o jednom iznimno dugom i upornom radnom procesu koji je iznjedrio nisku remek-djela.

O kakvom se “bunaru” za dylanologe radi, New York Times je ilustrirao zgodom o “crvenoj bilježnici” u koju je Dylan zapisivao stihove koji će kasnije osvanuti na epohalnom “brakorazvodnom” albumu “Blood On The Tracks” iz 1975. godine. Tu “malu crvenu knjižicu” navodno je netko ukrao Dylanu pa je godinama cirkulirala među odabranim kolekcionarima. Vidjeli su je samo rijetki, dok nije našla svoje mjesto u njujorškom Morgan Library & Museumu, a nazivaju je i “Malteškim sokolom dylanologije”.

Stihovi za pjesmu 'Chimes of Freedom'

Foto: Arhiv Boba Dylana

Pismo Barbre Streisand

Sada se ispostavilo da postoje još dvije takve knjižice u koje je Dylan također upisivao i prepravljao stihove za pjesme s albuma “Blood On The Tracks”, a to je tek djelić iznimno obimnog arhiva koji je za iznos od 15 fo 20 milijuna dolara otkupio The University Of Tulsa iz Oklahome, a uz pomoć George Kaiser Family Foundationa, kako to već u Americi ide jer tamo kulturu, pa i popularnu, podupiru mecene.

U toj Dylanovoj arhivi nalazi se i jedno nježno pisamce Barbre Streisand iz 1978. godine na koje Dylan, izgleda, nije odgovorio, premda mu dama zahvaljuje na poslanom cvijeću i nagovara ga na snimanje zajedničkog albuma. E to bi valjalo čuti, ali do tog albuma ipak nije došlo, a vjerojatno ni neće, mada bi sad, kad se Dylan pozabavio easy listening skladbama iz Sinatrinog opusa, možda baš bilo pravo vrijeme za duet evegreena vremešne ljepotice i stare zvijeri. Dylanologe će najviše, pak, zanimati način na koji je Dylan radio. Znali smo to i prije, ali za dvije godine - kada sve bude digitalizirano i katalogizirano - moći će to vidjeti svi koji požele. Primjerice, samo za pjesmu “Dignity” s albuma “Oh, Mercy” iz kasnih 80-ih Dylan je “namrčio” četrdeset stranica izmjena stihova ne bi li došao do finalne verzije koja, kako znamo, u njegovu slučaju nikada nije konačna nego podložna daljnjim mijenama, kad god neku od svojih pjesama izvodi uživo.

Izostavljeni refren

Tako se otkrilo i da je u snimljenoj verziji glasovite skladbe “Tangled Up In Blue” izostavljen prilično važan refren “Wish I could loose these dusty sweatbox blues”, a u arhivi se nalaze i snimke brojnih koncerata, neke i na filmskim trakama poput proba za veličanstvenu turneju “Rolling Thunder Revue” iz sredine 70-ih, ugovori koji sežu do početka Dylanove karijere, pojašnjenja na marginama rukopisa za roman “Tarantula”, knjižica s telefonskim brojevima, između ostalih, Johnnyja Casha i posjetnicom Otisa Reddinga te tisuće i tisuće drugih dokumenata koji će biti pravi raj za dylanologe, ali i za širu akademsku zajednicu koja će još stoljećima proučavati Dylanovu ostavštinu kao što se Englezi i cijeli svijet već stoljećima bave ostavštinom Williama Shakespearea. U planu je i interaktivni dio budućeg postava koji će posjetiteljima omogućiti da sviraju zajedno uz Dylanove originalne glazbene zapise, a pitanje je i koliko će još snimaka iz ovog arhiva biti prezentirano kroz “Bootleg serijal”.

Vječna enigma

Profesor Wilentz sa sveučilišta u Tulsi, pak, ispravno konstatira kako ova arhiva otkriva da je “Dylanov radni proces” bio “obavijen velom tajne kao i njegov privatni život”. Dio tih velova sabiranjem ove arhive na jedno mjesto, trenutno u nekadašnji dom davno upokojene legende folk glazbe i velikog Dylanovog uzora Woodyja Guthrieja, a potom i otvaranjem javnosti definitivno će biti skinut.

Pitanje je hoćemo li i tada, nakon svega što je objavio Bob i njegovi “tumači”, upoznati Dylana do kraja ili će on zauvijek, barem dijelom, ostati enigmom. No, već se postavljaju i pitanja hoće li drugi veliki američki umjetnici, a u ovom slučaju rock izvođači i autori poput Brucea Springsteena i Neila Younga, učiniti nešto slično jer znamo i da su njihovi arhivi obimni i uređeni te da za njima također postoji interes uglednih institucija i mecena za otkupom i prezentacijom. Kako god, Dylan je i u ovom “arhivskom dealu” bio prvi, kao i mnogo puta ranije.

Nama, pak, ostaje za razbibrigu razmišljati o tome bi li neki naš muzej uz potporu sadašnjeg ministra kulture i ovog ili onog hrvatskog mecene - iz redova krupnog kapitala u kakav u Americi spada Dylanov vršnjak, bankovni i naftni magnat George Kaiser, najbogatiji građanin Oklahome s imetkom od sedam milijardi dolara koji je već prije otkupio arhiv Woodyja Gutrhieja - pokušao otkupiti arhiv Branimira Štulića koji je napokon ušao u lektiru.

Malo teško zamislivo, ha? No, da ne budemo zajedljivi, možda nam se nešto takvog vremenom ipak posreći s arhivom Arsena Dedića.

Izdvajamo