ZAGREB - Tamara Obrovac ni svojim istrijanskim naglaskom, ni glazbom, ni temperamentom nije baš osoba koju biste lako zamislili u tihim i hladovitim hodnicima nekog starog zagorskog dvorca, a još manje ženskog samostana.
Međutim, sasvim se lijepo uklopila u atmosferu dvorca Lužnica kraj Zaprešića, koji drže i u njemu vode školu časne sestre milosrdnice. Tamo je u petak održana konferencija za novinare na kojoj je predstavljen program ovogodišnjeg festivala arhaičnog i dugog naziva “Međunarodne glazbene svetkovine - Lužnica u smiraj ljetnih noći A. D. 2011”.
Upravo će Tamara Obrovac već prekosutra, 20. lipnja, biti prva koja će zapjevati u smiraju lužničke ljetne noći, u doista lijepom ambijentu, u brižno njegovanom parku ispred dvorca.
Noćne glazbene seanse
- Svidio mi se ovaj ambijent i ideja da upravo ovdje održimo koncertnu promociju novog albuma, baš dobro ide uz ove pjesme - kaže istarska jazzerica i slaže se da je čitav album “Madirosa” izrazito prepun nježnosti, ljubavi i čežnje.
- Ne volim i zapravo mi idu na živce priče o umjetničkim inspiracijama. Postoji talent, ali ne predstavlja ništa ako nad tim ne sjediš danima i ne živiš to kroz rad. Ali, uz sve ograde od toga pojma, moja inspiracija za ovaj album trajala je tri-četiri mjeseca na način da sam se budila usred noći pa nekoliko sati svirala, pa opet zaspala, pa se budila i svirala... album je više nego svi prijašnji doista nastao u dahu, od početka je imao cjelovitost, sve su pjesme u meni nastajale nekako u isto vrijeme - u jednom dahu i govori autorica “Madirose”.
Gudački iz praške škole
- Već dugo u sebi čujem te zvukove žica i tražila sam uz pomoć Maje Žarković iz agencije Illyria adekvatan sastav. Na kraju se izbor suzio na dva sastava, među kojima je bio i češki kvartet Epoque u čiji sam se zvuk i način sviranja zaljubila na prvi pogled. Imaju tako finu mekoću, sve najbolje odlike te čuvene praške gudačke škole, a k tomu imaju iskustva s crossoverima i vrlo su otvoreni za suradnju.
Dugo sam se pitala trebam li i smijem li ja pisati glazbu za gudački kvartet, u prvom redu iz poštovanja prema ozbiljnom znanju potrebnom da se čovjek prihvati takvog posla. Sigurna sam u svoj instinkt, ali ipak mi je laknulo kad su mi muzičari iz Češke javili da su sve moje note koje sam im poslala sasvim u redu, da ih mogu bez problema odsvirati na svojim instrumentima i da im se baš sviđaju.
Tamara Obrovac je u svojoj rodnoj Puli kao djevojčica u rekordnom roku završila osnovnu muzičku školu, a završila je i srednju, učeći flautu.
Korisno učenje flaute
- Ništa nisam naučila jer sam bila prasica koju je zanimalo sve živo izvan škole, ali koristi je bilo. Kao prvo, naučila sam note, svladala onaj proces kojim se crne točkice na papiru kroz prste u mozgu pretvaraju u glazbu.
A još važnije, zahvaljujući sviranju flaute u tim godinama razvoja oblikovala sam i uvježbala svoju dijafragmu, glavni alat svakog pjevača. Ali, glazbom sam se istinski inficirala tek kada sam otišla u Zagreb studirati sociologiju i čula prvi jazz koncert uživo. Glazba je tada postala moj život, a tada sam shvatila i da ništa ne znam. I zato sam se bacila na posao.
Na “Madirosi” glas Tamare Obrovac naizmjence i zajednički obavijaju dva kvarteta. Prvi je njezin stalni ansambl Transhistria koji čine Uroš Rakovec (gitara i mandolina), Žiga Golob (kontrabas), Fausto Beccalossi (harmonika) i Krunoslav Levačić (bubnjevi). Drugi je gudački kvartet Epoque u kojem sviraju violinisti David Pokorny i Vladimir Klansky, violist Vladimira Kroupa i violončelist Vid Petrašek.
Uvodna tema je Titanic
Deset autorskih pjesama, u kojima se nije obazirala na vrijeme, pa neke traju i preko deset minuta, Tamara Obrovac i ovo sjajno društvo snimili su još 2008. godine, u samo dva dana, u studiju u Puli. Kod njih nema varanja i dosnimavanja. Kasnije je nastao već objavljeni album “Neću više jazz kantati”, a u dogovoru s izdavačem, Aquarius recordsom, s “Madirosom” se odlučilo pričekati. A za tako dobar album nikad nije kasno. Štoviše, s gudačkim uvodom koji se zove Titanic, “Madirosa”, kao neki tajni simbol svega vrijednog u ovom svijetu koji se sav pogubio u materijalnoj pohlepi, dolazi baš u pravi čas.
A dva sastava pod vodstvom Tamare Obrovac sviraju baš onako kako ona izriče što je za nju jazz, definirajući istovremeno i svako vrhunsko komorno muziciranje:
- To je trenutna kreacija glazbe, kroz osluškivanje drugih i sebe samoga. To je vrlo kompleksno stanje i način rada, zato što uključuje i trans i koncentraciju u isto vrijeme.