Karijera mu je trajala više od pet desetljeća, osvojio je tri Oscara, a surađivao je s glazbenim legendama poput Milesa Daviesa, Raya Charlesa, Franka Sinatre i Edith Piaf, ali i redateljima poput Orsona Wellesa i Clinta Eastwooda.
Francuski kompozitor Michel Legrand preminuo je u noći na subotu, u 86. godini u svom domu u Parizu.
Pamtit ćemo ga, između ostalog, po skladbi “The Windmills of Your Mind” iz filma “Afera Thomasa Crowna”, te glazbi za filmove “Ljeto `42” iz 1972. i “Yentl” iz 1984. godine s Barbarom Streisand, a za sve njih je dobio Oscare.
Nominiran je ukupno 13 puta.
Ali tužna je i bolna bila prošla subota našoj glazbenoj divi Terezi Kesoviji otkako su joj javili kako je otišao Michel Legrand, njezin prijatelj i dugogodišnji suradnik.
- Mnogo me ljudi nazvalo iz Hrvatske i inozemstva da popričaju sa mnom o Michelu jer su znali koliko mi je značio. Javila sam se njegovu menadžeru kojeg također poznajem jer sam i ja s njim surađivala u Francuskoj i izrazila mu sućut. Nazvao me u jednom trenutku i rekao mi vrlo tiho, “Sad sam s njim, uz njega”. Doista sam tužna i teško mi je i razmišljati o tome da Michela više nema - govori umjetnica, koja je slavnog Francuza poznavala desetljećima, ugostila ga u Hrvatskoj na svojim koncertima u Dubrovniku i Splitu, a zajednički nastup imali su i u Parizu.
Puni Peristil
Antologijska je njihova zajednička izvedba “Cherbourških kišobrana” u Dubrovniku, na njezinu koncertu pod nazivom “S druge strane sna”, održanom 2002. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama. I tu legendarnu pjesmu, kao i još jedno kultno Legrandovo djelo, “Et si demain”, publika je nagradila ovacijama.
Koncert u Dubrovniku, ali i onaj nekoliko dana kasnije, održan na prepunom splitskom Peristilu, mogu se pogledati na YouTubeu. Stotine pohvalnih komentara koje su tijekom vremena ostavili slušatelji iz cijelog svijeta svjedoče o sjajnom glazbenom spoju naše omiljene glazbenice i francuskog oskarovca.
- Planirali smo mi još nekih zajedničkih nastupa, čak smo bili razgovarali davnih godina i o turneji po Japanu, no tada je izbio rat u Iraku i on mi je rekao kao mu se čini da nije pravo vrijeme za turneju... Tako od toga nije bilo ništa - prisjeća se Tereza.
Prošle godine, kada je s ekipom s HTV-a, predvođenom Mirom Brankovićem, snimala dokumentarni film o svojem životu, nadala se da će se susresti s Legrandom. Nažalost, putevi im se nisu sastali jer je on u to vrijeme bio u Švicarskoj.
- Nismo bili dugo u Parizu, imali smo samo par dana snimanja, vrlo intenzivno, a k tome je bio i blagdan Tijelova... I iako sam željela i njega i još neke ljude koji su imali golemu ulogu u tim mojim pariškim danima uključiti u film, nismo to uspjeli. Sada više neće biti prilike za susret - kaže žalosno Tereza.
Veliki umjetnik
Reći će i kako je njezin prijatelj bio svjetski čovjek širokih pogleda, pravi, veliki artist kakvih je danas sve manje, a o tome koliko je značio glazbenom svijetu i kulturi govori i činjenica da za njim tuguje cijeli svijet.
Legrand je karijeru počeo kao aranžer u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, a njegova glazba obilježila je filmove francuskog novog vala, posebno dva redatelja Jacquesa Demyja “Cherbourški kišobrani” s Catherine Deneuve (1964.) i “Gospođice iz Rocheforta” iz 1966. godine.
Legrand je bio vrlo aktivan na svim glazbenim područjima, komponirao je klasičnu glazbu, mjuzikle, snimao albume, svirao klavir u jazz sastavima i dirigirao orkestrima na koncertima, te pisao glazbu za filmove i televizijske serije. Snimio ih je ukupno dvije stotine, za filmove Jean-Luca Godarda, Richarda Brooksa i Roberta Altmana.
Komponirao je, primjerice, soundtrack za posljednji dovršeni film Orsona Wellesa “F for fake” 1974. godine. Zanimljivo, njegova instrumentalna skladba za televizijski film “Brianova pjesma”, za tv-kuću ABC, u kojem je glumio James Caan, dosegnula je 1972. godine 56. mjesto na Billboardovoj ljestvici Top 100 i zadržala se na njemu punih osam tjedana.
Volio klavir
Rođen je u glazbenoj obitelji, a njegov otac Raymond, također skladatelj i dirigent, napustio ga je kad su Michelu bile samo tri godine. Po majci je bio armenske krvi. Tek je navršio 22 godine kad mu je prvi album “I love Paris” postao jedan od najprodavanijih instrumentalnih albuma svih vremena.
Glazbi ga je od njegove jedanaeste podučavala na pariškom konzervatoriju profesorica Nadia Boulanger, uz koju su stasali i filmski kompozitori poput Phillipa Glassa ili Aarona Coplanda. Majka ga je u školu poslala kad je vidjela s koliko žara svira klavir, iako je Pariz bio pod okupacijom, a Legrand se poslije prisjećao kako mu je konzervatorij bio poput čarobnog svijeta - otvoriš vrata, uđeš i dočeka te samo glazba.
“Kad sam završio konzervatorij, bilo mi je dvadeset i osjećao sam da mogu što god želim. Mogao bih skladati simfonije ili biti virtuoz na klaviru, ali to bih trebao vježbati 12 sati na dan. Ili, možda, jazz pijanist? Tu mogu biti slobodan i improvizirati. A mogao bih postati i pjevač. Ili dirigent? Pa sam odlučio da ispunim životni san i budem sve to”, rekao je jednom.
Tako je i bilo. Legrand je bio aktivan do zadnjeg dana života, i u Parizu je imao zakazane koncerte u travnju. Umro je u snu.