LAST SUMMER SONG...

THE BAMBI MOLESTERS Završetak “surfanja” svjetski najprepoznatljivijeg hrvatskog rock benda

- 2014. U FOTOGRAFIJAMA CROPIX-A -
Sisak, 220314.
Hrvoje Zaborac, Dinko Tomljanovic, Lada Furlan Zaborac i Dalibor Pavicic, clanovi grupe The Bambi Molesters fotografirani u Domu kulture.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Hrvoje Zaborac, Dinko Tomljanovic, Lada Furlan Zaborac i Dalibor Pavicic

Ne ulazeći u razloge razlaza, muzički kritičar Nedjeljnog iznosi gole činjenice: evo zašto su The Bambi Molesters, koji od prošlog tjedna službeno ne postoje, bili bend kakav bi svaka svjetska rock scena mogla samo poželjeti. Otišli su, ali još će se za njih čuti. Recimo, u soundtracku nekog novog Tarantina...

“Dragi svi, s našom novom pjesmom Last Summer Song htjeli bismo se pozdraviti i reći da je naše uzbudljivo putovanje s The Bambi Molesters završilo. Svim dragim prijateljima i r’n’r braći i sestrama s kojima smo se zabavljali sve ove godine želimo reći jedno veliko HVALA i doviđenja u nekom malom klubu. Dečkima iz grupe The Strange želimo puno uspješnih koncerata. Dinko, Lada, Hrvoje.” Ovom kratkom porukom na FB stranici The Bambi Molestersa objavljen je završetak “surfanja” svjetski najprepoznatljivijeg hrvatskog rock-benda.

Dalibor Pavičić, pak, svoje glazbeno putovanje nastavlja u sklopu The Strangea, čiji drugi album “Echo Chamber” izlazi na jesen, a koju uz njega i Chrisa Eckmana, nekadašnjeg lidera The Walkaboutsa, odsad pa nadalje tvore Luka Benčić, Matko Botić, Ištvan Širola i Jasmin Đečević iz riječkog americana benda My Buddy Moose te trubač Andrej Jakuš i saksofonist Ozren Žnidarić. Bit će zanimljivo na jesenskim koncertima čuti i vidjeti novu dinamiku The Strangea, kao što bi bilo intrigantno čuti i vidjeti neku novu postavu The Bambi Molestersa, no kako je potonji, izgleda, stigao do kraja svoga puta, red je podsjetiti se zašto je to bio tako sjajan sastav.

Zlatno doba surfa

 

Krenimo od činjenice koja ih je kasnije počela živcirati, no doista je bilo neočekivano da iz nevelikog i u hrvatskoj geografiji od mora udaljenog te ekonomski ruiniranog Siska stigne bend koji relativno brzo postaje jedan od ne samo domaćih nego i globalno prepoznatljivih surf-rock sastava. Ponovni interes za surf-rock sredinom 90-ih, kad kreću i The Bambi Molestersi, nakratko se povećao zbog “Pulp Fictiona” u kojem je Tarantino zgodno iskoristio kultnu instrumentalnu temu “Misirlou” Dicka Dalea, “Kralja surf gitare”. Ipak, zlatni dani surfa i instrumentalnog rocka bili su daleko iza osnutka The Bambi Molestersa, vjerojatno ih se slabo sjećao i sam Dick Dale, a negdje u isto vrijeme - sredinom šezdesetih - instrumentalni rock bendovi posljednji put bijahu popularni i u nas. Uz to, surf-rock je prije i poslije “Pulp Fictiona” predstavljao tek entuzijastičnu, ali tržišno neveliku nišu ionako ne baš lukrativne garage-rock scene 90-ih na kojoj će se tek kasnije pojaviti zvijezde poput Jacka Whitea koji je dosta toga snimio pod utjecajem kultnog, no ne baš popularnog Billyja Childisha iz engleskih Thee Milkshakesa, Thee Mighty Caesersa i Thee Headcoatsa.

Slično je vrijedilo i za The Bambi Molesterse. Oni neće samo podsjetiti na svoju vezu s “Misirlou” Dicka Dalea ili onu s “Napuljskom gitarom” Crvenih koralja nego ipak doći do toga da postanu autoriteti, i to ne samo surf nego instrumentalnog rocka općenito. Naravno, to sa sobom nije nosilo visoke naklade albuma. Kako kod kuće, gdje nakon audiokasete “Play Out Of Tune” (1995.) za Slušaj najglasnije nezaobilaznog gurua domaćeg undergrounda Zdenka Franjića, a na kojoj su još i pjevali; tako ni vani gdje već 1996. godine objavljuju vinilni singl “Coastal Disturbance” za njemački Plastic Bomb Records, a 1998. i “Bikini Machines” za također njemački Kamikaze Records koji iste godine objavljuje i debi album “Dumb Loud Hollow Twang”, premijerno objavljen u Hrvatskoj, 1997. godine, za Dirty Old Town.

Malo nakon debija “Dumb Loud Hollow Twang” u produkciji velikog poznavatelja i DJ-a surf-rocka Phila Dirta, opsesivno počinjem pratiti The Bambi Molesters, kako radi vlastitog uživanja u njihovoj glazbi i koncertima, tako i radi toga da ih privolim da drugi album “Intensity!” (1998.), uz za Kamikaze records, objave i za Dancing Bear u kojem sam tada radio kao urednik glazbenih izdanja. Naime, ako su oni svirali iz čistog užitka, tako sam i ja volio izdavati ploče takvim izvođačima. Ekonomski razlozi objave takvih albuma bili su mi posve nebitni, a i sve to nije koštalo toliko puno kad se izračuna gušt koji si dobivao objavom albuma poput onih The Bambi Molestersa. Bio sam fasciniran njihovom autorskom imaginacijom, izvođačkim zanosom, sadržajnom dubinom, scenskom magijom i stilskom profinjenošću, zahvaljujući i omotima nažalost ubrzo preminulog Ivice Baričevića Bare. Zbog svega toga i njihove širine poimanja glazbe, originalnosti i genijalnosti otpočetka sam ih poimao bendom koji nadilazi granice surf-rocka, a i unutar njega zvuči koliko slično, toliko i drugačije od svojih američkih rođaka. I, najvažnije, a to sam konstatirao i u recenziji njihova albuma “Sonic Bullets - 13 From The Hip” (2001.), The Bambi Molesters su bili jedan od rijetkih naših (rock) bendova apsolutno razumljivih nama ovdje i u bilo kojem kutku zapadne civilizacije, što hrvatske kulturne institucije nisu znale ili htjele shvatiti i poduprijeti.

U elitnom društvu

 

Ta razumljivost i prepoznatljivost - ne toliko vezana uz činjenicu da su uglavnom izvodili instrumentalne skladbe, koliko utemeljena u načinu skladanja i sviranja - dovela je The Bambi Molesterse na pozornice klubova u nizu europskih država, dvotjednu turneju po Brazilu i nastup na jednom velikom festivalu na Novom Zelandu. Posljedično i do učešća na internacionalnim kompilacijama poput “Rolling Stone Rare Tracks Vol. 5 - Summer In The City” (1998.), “Smells Like Surf Spirit” (2000.), “For A Few Guitars More: Tribute To Morricone’s Spaghetti Western Themes” (2002.), “Guitar Ace: Tribute To Link Wray” (2003.) i nekolicini drugih. Već na prvospomenutoj u izdanju njemačkog Rolling Stonea našli su se u društvu Calexica, Dicka Dalea, Barracudasa, Toastersa, Dub Syndicatea i drugih.

Ta instrumentalistička širina koja se lako prelijevala iz valova surfa u spaghetti-western, noir-jazz, gothic-americanu, desert-rock i štošta drugoga te filmičnost njihove glazbe dovela je i do uvrštenja skladbi The Bambi Molestersa u filmove poput “The Treat” Jonathana Gemsa, scenarista filma “Mars Attacks!” Tima Burtona te serije poput brazilske “Bang Bang”, a sada i skladbe “Malaguena” kao (vjerojatno) naslovne teme španjolske “Arde Madrid”. U nas je najsnažnije odjeknulo kad je njihova “Chaotica” uvrštena u dvanaestu epizodu finalne sezone popularne i hvaljene serije “Breaking Bad”, a Dalibor Pavičić dobitnik je i Zlatne arene za glazbu u filmu “Prezimiti u Riju” Davora Žmegača.

Kraj jedne glazbene priče

bec 080703
bambi molersters koncert ispred dvorca schonbrunn kao predgrupa r.e.m.-u
foto oleg moskaljov
-stu-
 

Podjednako je važno da su The Bambi Molesters sa svojim izdanjima završavali u distribuciji diskografskih kuća poput Ace Recordsa za koju su svojedobno snimali i The Cramps s kojima su 1998. dijelili pozornicu; Glitterhousea za koji su snimali The Walkabouts čiji je lider Chris Eckman postao frontmen The Strangea; Warner Music Internationala čiji su puleni bili i R.E.M. s kojima su The Bambi Molesters, nakon zajedničkog koncerta u Kopru koncem 90-ih kojem je pridonijela i jedna moja zabluda iz supijanog sna, razvili poseban odnos.

Naime, nakon tog nastupa u Kopru momci iz R.E.M.-a su prišli čestitati Daliboru, Dinku, Ladi, Hrvoju i zamoliti ih da se zajedno fotografiraju. Prije toga razjapljenih su usta pljeskali i oduševljeno uzvikivali nakon svake njihove skladbe te kasnije pozvali kao suport band na koncerte po Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. Bio sam na onome pred četrdesetak tisuća ljudi u parku bečkog dvorca Schönbrunn i jaču potvrdu da su The Bambi Molesters - i to otkako je ovamo stigla električna gitara - jedan od naših najkvalitetnijih i najprepoznatljivijih, najuniverzalnijih i najosobenijih bendova nisam trebao. Uz to, Peter Buck iz R.E.M.-a besplatno je odsvirao gitare na albumu “Sonic Bullets - 13 From The Hip”, uz njega i Scott McCaughey, koncertni gitarist R.E.M.-a i osnivač sastava Young Fresh Fellows i Minus 5, kantautor i gitarist Terry Lee Hale te Chris Eckman kao vokalist u pjesmi “Ice And Pinewood Trees”. Nažalost, naslov podjednako ukusnog četvrtog albuma “As The Dark Wave Swells” iz 2010. godine sada zvuči proročanski, ali umjesto tugovanja radije se prisjetimo da smo ovdje imali bend poput The Bambi Molestersa. Bilo je to čudo, a nadajmo se sličnome utisku i od grupe The Strange jer je i to potencijalno divna glazbena priča.

Izdvajamo