Uz vjerojatno pristojan honorar, podatak da dolaze na koncert u grad u kojem je “rođen” crtani junak Profesor Baltazar, uz kojega su i u Švedskoj odrastali kao njegovi tada mali obožavatelji, pripomogao je da se The Cardigans odazovu pozivu na Yammatovo 3.
Stoga je Alen Balen s radija Yammat FM na samom kraju premijernog gostovanja u krcatoj zagrebačkoj Laubi članovima benda podijelio poklon-pakete sa “suvenirima” vezanim za animirani serijal Baltazar. Jedan je to od legendarnih proizvoda Zagreb filma, odnosno Zagrebačke škole animacije koja je u “mraku socijalizma”, unatoč ili zahvaljujući istom pitanje je za “tada i sada” debatu ili istoimeni TV serijal neuništivoga Gorana Milića, sjajila svjetski relevantnim sjajem.
Nekadašnji sjaj
Prije te simpatične geste The Cardigans su podsjetili, ali ne mnogo više od toga, i na vlastiti nekadašnji sjaj, nekoć visoke naklade glazbenih izdanja i zavidno učestale rotacije videospotova. Uz to, već dvanaest godina nisu objavili novi album, što je za bilo koji aktivni pop ili rock bend velik problem, a i u Laubi je bilo jasno da postoji zamjetna diskrepancija između slušanja njihovih hitova na radiju te koncertne izvedbe. Realno, problem live nastupa pop-bendova jest u tome što svi uglavnom čekaju samo udarne uspješnice, a toj zamci nisu uspjeli izmaknuti ni The Cardigans.
Tako je većina došla čuti elegantnu “Erase/Rewind” kojom su otvorili koncert u Laubi i genijalnu “My Favorite Game” kojom su ga efektno zatvorili, obje s najpopularnijeg njihova albuma “Gran Turismo” (1998). Senzualne “You’re The Storm” i “For What It’s Worth” s najboljeg albuma “Long Gone Before Daylight” (2003.) pametno su bile smještene u sredinu nastupa, i to mi je osobno bio vrhunac večeri jer mi se i danas čini da su The Cardigans najjači kad određene obrasce americane ili country-rocka pretvaraju u svoj i skandinavski pop trademark. Vrckava “Lovefool” i danas je zgodna, kao i rokerski odsječna “I Need Some Fine Wine And You, You Need To Be Nicer” ili tugaljiva “Communication”.
Atraktivnost događaja
Između navedenih pjesama, pak, dolazilo je do pada intenziteta, time i atraktivnosti samog koncerta, a i treći put se pokazalo da na Yammatovo dolaze ljudi iz “uspješnog” dijela Zagreba kojima je važnije biti “viđen” i pričati o koječemu, jer to je “must be” događaj, nego “fanovski” participirati u koncertu. Možda bi drugačije bilo da se ulaznice prodaju, a ne isključivo dijele na ovaj ili onaj način. No, ponovno stoji činjenica da je Yammatovo, pogonjeno i financijskom injekcijom jednog popularnog napitka, treći put u tri godine, nakon Marca Almonda i ABC kao pop-amblema 80-ih koji su i danas kadri objaviti solidne albume, osiguralo još jednu dobru premijeru. Ovaj put The Cardigansa kao decentnog pop-benda iz druge polovine 90-ih i prve polovine “nultih” koji, nažalost, nikako da objavi nešto novo, ali čiji sad već stariji hitovi nisu “passe”.
Profesor Baltazar
Pjevačica Nina Persson i danas plijeni pažnju zavodljivim, pomalo tamnim, no istodobno i nježnim glasom, podesnim za pjesme koje u sebi nose i euforiju i melankoliju, dok je njezina skandinavska ljepota na ekvidistanci između pristupačnosti djevojke iz susjedstva i femme fatale magnetizma Grete Garbo. Doima se pristupačnom, dragom i jednostavnom, a opet distanciranom i nedohvatnom ili teško osvojivom, ali baš u tome i leži čar njezine scenske pojavnosti. Njezini kolege iz benda svirački su pristojno i relativno precizno prezentirali hitove The Cardigansa, no donekle previše suzdržano, pomalo flah i bez jačeg žara.
Gitare su mogle, pa i morale biti prezentnije, ritam-sekcija navalentnija, klavijature prezentnije. Ovako je sve pomalo visilo u zraku, da bi se u konačnici, za razliku od koncerta u Ljubljani 1999. godine, osjetio manjak energije. Tada su bili jedan od najjačih izvoznih proizvoda globalno uspješne švedske glazbene scene, no u Laubi je nedostajalo te kemije ili one kojom je Profesor Baltazar stvarao svoje fantastične izume koji su ih očarali kao klince. Srećom po sve, dobar ukus i čar hitova The Cardigansa i danas su solidan podsjetnik na ono što bi pop-glazba trebala biti i u tom smislu Yammatovo 3 nije podbacilo.