Braća Jarman, blizanci Gary i Ryan i njihov mlađi brat Ross, čine The Cribs, britanski bend koji nas je u studenom posjetio u Tvornici kulture, a za nekoliko dana stižu i na Terraneo festival .
U ranim danima karijere Cribsima su pomagali Edwyn Collins i Alex Kapranos, no najveću reklamu napravio im je bivši gitarist Smithsa Johnny Marr, koji im se priključio 2008. i s kojim su snimili album “Ignore the Ignorant”.
Baš u vrijeme kada smo dogovarali intervju, frontmen Ryan završio je u bolnici zbog infekcije bubrega, no pušten je nakon nekoliko dana, dobro se oporavio i nastupi benda na ljetnim festivalima nisu dovedeni u pitanje.
Pozitivan eksperiment
Kako se trojica braće slažu u bendu i kako ste se, nakon Marrovog odlaska, priviknuli na to da ste sada ponovo tročlani bend?
- Odlično se slažemo. Između nas je uvijek postojao neizgovoreni manifest i zbog tog je razloga povratak na tri člana protekao glatko; jednako nam je uzbudljivo kao kada smo tek osnovali bend.
Johnny Marr u bendu je proveo tri godine. Koliko je on pripomogao vašem imidžu i koliko vas je, s druge strane, “ometala” činjenica da je među vama poznati glazbenik koji bi mogao odvući svu pažnju s benda?
- Razdoblje s Johnnyjem bilo je vrlo zanimljivo. Nikada nismo očekivali da ćemo jednom biti u poziciji surađivati s nekim koga smo uživali slušati. Doduše, to nije mnogo promijenilo način na koji radimo; Marr se, vjerovali ili ne, uklopio u bend prilično bešavno. Istina je da je njegovo prisustvo na neki način promijenilo percepciju benda, što je bilo čudno. Imali smo veliki hit na trećem albumu, tako da nije da smo se baš pojavili niotkuda. No u cjelini, to je bio pozitivan eksperiment.
Postoji li još netko s kime biste htjeli surađivati na sličan način?
- Zabavno je pripustiti druge ljude u našu malu obitelj, ali to se obično događa tijekom spontane razmjene ideja. Naprimjer, suradnju s Lee Ranaldom uspostavili smo preko zajedničkih prijatelja i potom smo se našli u studiju i malo improvizirali da vidimo što će se iz toga izroditi. Ništa umjetničko ne bi se trebalo izroditi iz formalnosti.
Iza vas je album “In the Belly of the Brazen Bull”, koji zvuči kao Weezerov “Pinkerton” - oba je producirao isti čovjek, Dave Fridmann. Je li ta sličnost bila slučajna ili ne?
- Shvatit ćemo tu usporedbu kao kompliment, budući da je “Pinkerton” album koji fantastično zvuči, odrasli smo na takvim stvarima. Volimo sirove, glasne i iskrene albume. Fridmann je također producirao “Clouds Taste Metallic” Flaming Lipsa, čiji zvuk jako volimo, pogotovo onaj bubnjeva. To je ono što nas je privuklo Fridmannu, zvuk njegovih bubnjeva.
Duhovni otac
Surađivali ste s Alexom Kapranosom, Edwynom Collinsom, Steveom Albinijem i Daveom Fridmannom, opišite ih ukratko!
- Alex Kapranos vrlo je orijentiran ka popu, s dobrim okom za detalje. Nevjerojatno je entuzijastičan i pravi je član ekipe. Edwyn Collins naš je duhovni otac. Potpuno je razumio što želimo i bili smo na istoj valnoj dužini. Steve Albini najbolji je producent na svijetu. Točka. Dave Fridmann je genij zvuka. Potiče bendove na eksperimente i vrlo je inspirativan.
Posljednje što ste izdali kompilacijski je album “Payola”. Koji je bio povod za to?
- Željeli smo obilježiti naših deset godina postojanja i ostaviti neke stvari iz tih godina iza sebe. To će nas osloboditi da u sljedećoj fazi radimo štogod želimo.