PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

THE PRODIGY: 'U NAJDUBLJEM SMO ŠOKU I TUZI' Ubio se Keith Flint, najveći panker rejverskog svijeta

Zadar, 010716.
Parkiraliste kosarkaske dvorane Jazine. Nastup grupe The Prodigy na zadarskom Jazine Open Airu koji je jedan od rijetkih samostalnih koncerata na aktualnoj europskoj turneji. Foto: Jure Miskovic / CROPIX
Jure Mišković / CROPIX

Keith Flint na koncertu grupe The Prodigy 2016. u Zadru

 

Policija kaže da smrt nije sumnjiva, a bend da se ubio. Mnogo je sumnjivije to koliko je dugo poživio. S obzirom što je sve preživio. I otplesao. Nema sportaša koji bi izdržao takav tempo.

Keith Flint (1969. - 2019.) u sastavu The Prodigy imao je uvelike sličnu ulogu kao i Bez u Happy Mondaysima.

Prvo pjevač, a tek potom vokalist, no gotovo da je jednako nemoguće zamisliti The Prodigy bez Flinta kao i Happy Mondays, a da uz njih na pozornici nije Bez. U autorskom Flint, kao i Bez za Happy Mondays, nije bio esencijalan, čak je bio i prilično nevažan, no ludilo kojim je isijavao na pozornici, kao i sumanuta pojava u videospotovima, učinila ga je zaštitnim znakom The Prodigyja.

Gotovo kao i glazba tog benda na koju je plesao i izvodio svoje ludorije. Čak i više od toga jer Keith je za scenu elektronske glazbe, odnosno za techno i rave postao simbolom kakvog je za punk tijekom još bitno kraćeg života i karijere predstavljao Sid Vicious iz Sex Pistolsa. I dobar dio svoje pojavnosti preuzeo je od Viciousa, kao i scenskog ponašanja od Beza, čineći time The Prodigy u elektronskoj glazbi onim što su Sex Pistols predstavljali u punku. Vlastitim glavama rušili su zidove, probijali barijere i ukidali granice te stvarali ono što je prije njih bilo nemoguće i nezamislivo. Ukratko, bili su najveći i najbučniji pankeri techna i ravea.

Golema energija

Zahvaljujući DJ-evskim i producentskim majstorijama maštovitog Liama Howletta, vokalima Maxima Realityja koji je u njihov techno, big beat, rave, drum’n’bass, hardcore i breakbeat unio iskustva reggae i dub glazbe, ali i Flintovoj pojavnosti. A ta potječe od Sida Viciousa i njegova izgleda i ponašanja kojima je u drugoj polovini 70-ih sablažnjavao javnost Velike Britanije i civilizacijskog zapadnog kruga. Ipak, ono čime me Flint impresionirao bila je energija kojom je katalizirao postanak i opstanak The Prodigyja. Davno sam se zapitao koliko će izdržati, a da mu ne stane srce. Nažalost, nije dočekao ni pedeseti rođendan, no s obzirom na njegov životni stil, to je poput dobi od sto i pedeset godina za prosječnog čovjeka jer živio je dvjesto na sat, pogotovo kad je jurcao po pozornici, ali i brže od toga kad je jahao na trkaćim motociklima. Iako ne znam na čemu je zapravo bio, činio mi se poput hodajućeg koktela amfetamina, ekstazija, votke, piva i kokaina, ali i mahnitosti od koje je elektronska glazba odustala da bi se pretvorila u bljutave house i EDM glazbene koktelčiće za šminkerske tulume, bedastije klince i turističke festivale s nekoliko desetina tona svjetlosnih efekata i tek pokojim gramom muzičke suštine.

Tome se ipak nisu priklonili The Prodigy čija su prva tri albuma s višemilijunskom nakladom - “Experience” (1992.), “Music For The Listed Generation” (1994.) i “The Fat Of The Land” (1997.) - nezaobilazna djela iz devedesetih, čiju je snagu, bučnost, energičnost, abrazivnost i manijakalnost nadmašilo malo što iz elektronske glazbe toga i kasnijih vremena. Genijalni i cjeloviti albumi, a to je u elektronskoj glazbi posljednjih četvrt stoljeća bolno rijetko. OK, iz njihova glazbenog pa i geografskog susjedstva, a u kontekstu sličnog poimanja elektronike, treba spomenuti još i The Chemical Brothers, Fatboy Slim, Aphex Twin, Underworld, Orbital i Meat Beat Manifesto, no The Prodigy su bili i ostali udarna igla techna/ravea 90-ih. Sudar kombija hitne i kamiona vatrogasaca s vlakom punim metalnog otpada, drvenih trupaca i staklenih stijena pokraj zatvorene čeličane ili pilane iz koje trešte punk, rap i dub čini mi se doličnim opisom onoga što su tijekom 90-ih činili The Prodigy.

Zvučni teror

Oni su bili “zvučni teroristi” elektronske glazbe 90-ih, gotovo kao Einstürzende Neubauten u Berlinu ranih 80-ih i unutar industrial-rocka, a s kojima, kao i s njujorškim synth-punk duom Suicide iz kasnih 70-ih, dijele pokoju sličnost. To su ostali do danas, čak i ako su im kasniji albumi, poput sjajno naslovljenih “Always Outnumbered, Never Outgunned”, “Invaders Must Die”, “The Day Is My Enemy” i “No Tourists” uglavnom predstavljali samo derivate prva tri. Ipak, nisu bili bitno manje žestoki, dosegnuli su respektabilne naklade i održali The Prodigy na sceni kao uzbudljiv live act žestoke elektronske glazbe. Niska Top 20 singlova koje od 1991. do 1997. godine čine “Charly”, “Everybody In The Place”, “Fire/Jericho”, “Out of Space”, “Wind It Up”, “One Love”, “No Good (Start The Dance)”, “Voodoo People”, “Poison”, “Firestarter”, “Breathe” i “Smack My Bitch Up” sugerira da popularnost, avangardnost i žestina mogu ići ruku pod ruku.

U svom ludilu tu je genijalnost Flint tko zna koliko puta i scenski uprizorio. Dok ga nisu pronašli mrtvog u stanu. Policija kaže da smrt nije sumnjiva, a bend da se ubio. Mnogo je sumnjivije to koliko je dugo poživio. S obzirom što je sve preživio. I otplesao. Nema sportaša koji bi izdržao takav tempo.

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo