POVRATAK U BUDUĆNOST

THE SONICS Praočevi punka u utorak u Vintage Industrial Baru

Bobbi Barbarich

 

Kad slušatelj ne bi znao, prvo što bi pomislio nakon uvodnih taktova razuzdanih gitara, divljeg klavira, vatrozida ritam-sekcije, gromovitog vokala i razularenog saksofona na albumu "This Is The Sonics" (2015) je da su The Sonics neki novi bend napaljenih i raspaljenih mladoturaka rock'n'rolla koji se furaju na prve garage-punk bendove iz sredine 60-ih.

Istina je posve drugačija jer The Sonics su osnovani 1960. godine u Tacomi, nedaleko Seattlea, dakle prije The Rolling Stonesa i Beach Boysa, a epohalni debi album “Here Are The Sonics” s nizom kultnih pjesama garažnog punka objavili 1965. godine.

 

Naredni, “Boom”, objavili su 1966. godine, a 2015. godine napokon objavili i pravi treći album s novim pjesmama. “This Is The Sonics” je testament onoga što je rock'n'roll bio i što je možda trebao ostati – krajnje jednostavna glazba koja osvaja energičnošću, žestinom, strašću i naelektriziranošću, ovaj put u produkciji Jima Diamonda, basiste detroitskih Dirtbombsa koji je producirao i prva dva albuma The White Stripesa.

Treći album The Sonicsa objavljen gotovo pola stoljeća nakon njihovog posljednjeg službenog albuma je bizaran kuriozitet, ali i remek-djelo jednog, budimo realni, mikro-žanra zvanog garage-punk koji unatoč svemu odbija izdahnuti. 2015. godine bio je to zov srca i “povratak u budućnost” kojem nisam uspio odoljeti baš kao ni The Stooges, a za njima Ramones, The Dead Boys i Sex Pistols kad su krenuli u revoluciju rocka zvanu punk.

Nakon niza izmjena do sredine šezdesetih ustalila se klasična postava The Sonicsa koju su činili Gerry Roslie na klavijatuarama i vokalu, Andy Parypa na basu, Larry Parypa na gitari, Rob Lind na saksofonu, usnoj harmonici i vokalima te Bob Bennett za bubnjevima. Nakon albuma "Here Are The Sonics" i "Boom" činilo se kako će The Sonics postati veliki bend, a tako je i ispalo, ali ne za masovnu publiku nego za pojedince koji su desetak godina kasnije počeli osnivati punk bendove. U neku ruku slična je to priča kao i prva dva albuma The Velvet Undergrounda i djelima The Stoogesa i MC5. U slučaju The Sonica njihove divlje gitare, urlajući vokali i razorna ritam-skecija s vrištećim klavijaturama i zavijajućim saksofonom  - nevjerojatno prvljavi, bučni i brzi za to doba - bili su debelo ispred svog vremena.

 

Stoga tek desetak godina kasnije, zahvaljujući sastavima poput The Dead Boysa i Damneda, ubrzo i The Crampsa, kao njihovih najbližih srodnika, The Sonics počinju biti percipirani kao burevjesnici punka. Koncem 80-ih opravdano ih se msatralo i pretečama grungea, zahvaljujući Mudhoneyu, ali i Kurtu Cobainu koji ih navodi kao velike uzore Nirvane. Kasnije je nešto slično tvrdio i Jack White za The White Stripese, a posljednjih četrdesetak godina čovjek bi mogao nabrojati nekoliko stotina, možda i nekoliko tisuća bendova u čijoj se glazbi utjecaj The Sonicsa pa tako i naših sastava poput Erotic Biljana & His Hereticsa, Babiesa, ali i The Bambi Molestersa. 

Čast bogu, The Sonics u Vintage, 13. veljače, ne dolaze u izvornoj postavi, nažalost i bez klavijturista Gerryja Roslieja čiji je rašpavi glas svojevrstan trade mark tog benda, no njihove pjesme su toliko moćne, važne i sjajne da bi bilo glupo propustiti taj koncert jer sadašnji vođa, saksofonist i vokalist Rob Lynd oko sebe je okupio izvrsne glazbenike, potekle iz niza drugih američkih garage, surf, blues i punk-rock sastava od kojih su neki u određenoj fazi već bili dijelom The Sonicsa.

ELIPSO

Izdvajamo