Kada nacionalni prvak Opere Tomislav Mužek Taminovu ariju “Dies Bildnis ist bezaubernd schön” otpjeva tek u foajeu kazališta, samo s klavirskom pratnjom, dovoljno je to slušatelju da se u tren ozari od glasovnih mogućnosti lirico-spinto tenora, ma kakve glave došao u teatar taj dan.
Ovaj tjedan Tomislav Mužek premijerno je u ulozi Tamina u “Čarobnoj fruli” na sceni zagrebačkog HNK u režiji Kreše Dolenčića, pod ravnanjem maestra Nikše Bareze i u koreografiji Lea Mujića. Mozartovu čuvenu operu posljednji put pjevao je u dresdenskoj Semperoperi i Tamino je jedna od standardnih uloga iz Mužekova bogatog pjevačkog repertoara na međunarodnim pozornicama. Rođen je 1976. u njemačkome Siegenu, odakle se u šestoj godini s roditeljima vratio u Ludbreg, gdje je otac Rudolf nastavio raditi kao keramičar, dok je majka Štefica bila zaposlena u restoranu Elektre. Godine 1999. diplomirao je solo pjevanje u Beču i njemački mu je kao materinji.
Koliko je vladanje jezikom važno u interpretaciji “Čarobne frule”?
- Kad je u pitanju Mozartova opera, znanje njemačkog nije neka predispozicija kao kod Wagnera, daleko je bitnije prijateljstvo s Mozartovim stilom. Mozart je, naime, jednako dobro znao pisati na francuskom, njemačkom, talijanskom i kad pratite njegovu glazbu, izgovor riječi dolazi vam posve prirodno. ‘Čarobna frula’, dakle, nije tipično njemačka opera, kad bismo pjevali Haydna, bilo bi nam puno teže, o Wagneru da ne govorimo, jer Wagner sve gradi na jasnoj dikciji i izgovoru njemačkog i za ulazak u wagnerijansku podjelu njemački jest prva stavka. Mozart je, s druge strane, pišući opere, jako dobro znao što je ljudski glas i ne postoji kompozitor ni prije niti poslije koji je imao tu vrstu znanja osim, eventualno Verdija - tumači pjevač koji genijalnost “Čarobne frule” vidi i u višeslojnosti njezine radnje čiji su protagonisti ptičar Papageno i njegova Papagena, Kraljica noći, Veliki svećenik Sarastro vladar svijeta dobra, zaljubljeni par, Tamino i Pamina…
Tomislav Mužek u 'Čarobnoj fruli'
- ‘Čarobna frula’ je djelo o čijoj se misteriji pisalo koliko i o zagonetnom osmijehu Da Vincijeve Mona Lise. ‘Frula’ je na različitim razinama jednako zanimljiva djetetu, adolescentnu, zrelom i starijem čovjeku. Ma u kakvom duševnom stanju došli na ‘Čarobnu frulu’, ona će vas zagrliti i dat će vam informaciju koja vam je potrebna, tražili vi u njoj bajku, asocijacije slobodnog zidarstva ili visoku životnu filozofiju - govori o posljednjoj Mozartovoj operi pjevač kojeg smo u zagrebačkom HNK posljednjih desetak godina slušali u ulogama Georga u Wagnerovu “Ukletom Holandezu, Don Carlosa u istoimenoj Verdijevoj operi, u ulozi Rodolfa u “La Boheme”. Kad je riječ o Puccinijevu opusu, u životu nije pjevao u “Turandotu”, pa tako ni u premijeri pod ravnanjem direktora Opere HNK Marcella Mottadellija, premda neki vjeruju da se i s njim moglo pokušati u nekoj od postava opere u čijem je središtu radnje kineska princeza ledenog srca.
Don Carlos
- Da su mi ponudili ‘Turandot’, rekao bih da me Calaf u ovom času ne interesira, što ne znači da mi u nekom idućem karijernom razdoblju neće možda biti izazov, pa ću ulogu Calafa otpjevati makar i u reprizi. Ima vremena, glas mi je, hvala Bogu, u dobrom stanju.
Za nekog tko je izričito kod kuće u Mozartovu stilu, velik je izazov pjevati Puccinija i Verdija, nešto što je u romantici. Jednako tako, jedan verdijanski glas teško pjeva Mozarta jer je u Mozarta sasvim drukčije poimanje fraze. Konačno, dio odgovora na pitanje što ćete sutra pjevati krije se i u vašem životnom svjetonazoru, jeste li čovjek koji ponajviše voli kod kuće čitati knjige i informirati se putem medija, ili više volite uzeti kofer u ruke, putovati i istraživati - napominje tenor.
Gipkost glasa
A njega samog upravo osobni temperament, reći će, vodi u repertoarnu “razapetost” između mediteranskog i njemačkog mentaliteta.
- Uobičajeno je u opernom svijetu da vas, kad nešto dobro otpjevate u jednom repertoaru, nakon toga samo žele za taj fah. No ja mislim da dugovječnost glasa omogućavaju metamorfoze iz jednog repertoara u drugi, da ga one čine gipkim i fleksibilnom u izražajnosti. U Wagneru sam pjevao Erika u ‘Ukletom Holandezu’, na festivalu u Bayreuthu i Semperoperi, zatim ‘Lohengrina’ u Teatru Municipal u Sao Paulu, a sad, što je logičan slijed, spremam Stolzinga u Wagnerovim ‘Majstorima pjevačima’ u Tokijskoj operi 2020., kojima će dirigirati Kazushi Ono, nekoć šef dirigent Zagrebačke filharmonije. Više od te tri uloge u wagnerijanskom repertoaru ne tražim, jer nisam dramski tenor, poseban glas koji rođenjem morate imati, a ja ga nemam, da biste pjevali najteže Wagnerove role - rezonira trenutno najslavniji hrvatski tenor.
U posljednja dva desetljeća, nakon međunarodne karijere koja je počela angažmanom u Bečkoj državnoj operi, a nastavila se put milanske Scale, festivala u Bayreuthu, u Berlinskoj državnoj operi, kao i u brojnim drugim važnim opernim kućama, zaposlio se, ima dvije godine, u zagrebačkom HNK, odakle je došao kao pjevač s ugovorom u dresdenskoj Semperoperi.
Razlozi povratka u Hrvatsku, gdje je nekad ugovorno radio dvijetisućitih u splitskom HNK, bili su duboko privatni i Tomislav Mužek umorio se više o njima javno govoriti.
Rezanci s makom
Samohrani otac sinčića osnovnoškolca povratkom u Hrvatsku počeo je graditi kuću blizu roditeljske, u Ludbregu.
- Kuća je pri završetku, računam da se iz Zagreba u Ludbreg sin i ja selimo koncem idućeg lipnja. Nemam neke potrebe pričati u detalje o svojem privatnom i ljubavnom životu, reći ću samo da život ide dalje. U svim segmentima - kaže prvi muški hrvatski operni pjevač koji je nastupio na wagnerijanskom festivalu, nakon Dunje Vejzović i Milke Trnine.
Svog sina je već s godinu i pol odveo na operu, gledao je dosad Straussovu “Salomu”, “Čarobnu frulu”, “La Boheme”, “Ukletog Holandeza”, čak i u Bayreuthu prošlo ljeto, a sad je opet s cijelim svojim razredom devetogodišnjaka pogledao “Čarobnu frulu”.
- Mojem sinu, i djeci općenito, najviše se sviđa Mozart, njegova poveznica s nebom, Bogom, neposrednost i direktnost ‘Čarobne frule’, to djeca vide, čuju, prepoznaju - govori tenor koji se u karijeri nije libio okušati u izvanopernom repertoaru. Početkom ove godine imao je u HNK i jedan vrlo zgodan gala koncert na kojem je pjevao napolitanske melodije, Dragu Diklića, Arsena Dedića, Balaševića, Stinga… Upoznao je publiku s čuvenom Arsenovom šansonom “Sanjam te”, čiji je početak nekoć korišten kao uvodna špica za Karapandžine “Male tajne velikih majstora kuhinje”, čuli smo jednu od najboljih izvedba Stingove “Fragile” i vjerojatno najduhovitiju izvedbu pjesme “Al se nekad dobro jelo baš” u kojoj se u kući kuma Pere, dipl. agronoma, redaju gastronomski specijaliteti od paprikaša, sarmi, čvaraka, kremenadli do šnenokli, griz-štrudli i rezanca s makom.
- Meni su najdraži rezanci s makom, uvijek ih ostane, njih nitko neće… - našalio se Mužek.
A strana
Snimka njegova gala koncerta izaći ovih dana u Aquarius Recordsu kao album, “Live in HNK”.
- Muzičarima koji egzistiraju u jednoj špranci uvijek dobro dođe neka glazbena promjena. Ona je poput godišnjeg odmora, opušta od stresa u vašem svakodnevnom repertoaru. A što se tiče izbora pjesama u izvanopernom repertoaru, mojem ili nekog od kolega, moje je mišljenje da je sve u glazbi dozvoljeno, sve dok se ljudi dobro zabavljaju - kaže pjevač.
Svjetski konkurenti
“Visokoobrazovani, a gluhi”, neka je vrsta dirigentske subjektivnost u slušanju i castingu pjevača, na koju se nerijetko žale pjevači u Hrvatskoj, kad komentiraju podjele opera.
- Jako čest slučaj… Nerijetko oni koji odlučuju o pjevačima od stabala ne vide šumu i to nije slučaj samo u Hrvatskoj. Ljudi se zavuku u neki svoj svijet i zaborave što bi glazba trebala biti, i to se događa od HNK do Convent Gardena. Danas je ponuda pjevača u svijetu, naime, toliko velika da ovi koji rade casting mogu si dopustiti da im se netko ne sviđa otprilike zato što nosi žuti džemper. Naime, kad čujete 10 odreda vrhunskih pjevača, više ni ne birate pjevača nego džemper, odluka se događa na razini subjektivnosti koja je nama pjevačima neshvatljiva. Evo, i sad u ‘Fruli’, kad bih sam stavio na vagu prvu i drugu podjelu, doista ne bih znao objektivno odlučiti tko bolje pjeva. No pjevač osim muzikalnosti i glasa mora imati i karizmu na pozornici i glumu, a i to ulazi u obzir pri odabiru pjevača za cast - zaključuje Mužek.
Tomislav Mužek i Ivana Mikuličin