“Margita Stefanović - za nekog Magi, za nekog Maga, za nekog Magična, za nekog Glazba, za nekog Magija, za nekog Muza, Misao, Moć, Misija - najtužnija je beogradska umjetnička sudbina”, piše u knjizi “Magi - Kao da je bila nekad” srpski novinar i rock kritičar Dušan Vesić.
U svojem najnovijem djelu, koje je kod nas objavljeno u izdanju naklade Ljevak, Vesić istodobno faktografski rekonstruira život “princeze jugoslavenskog rocka”, objašnjava društvene okolnosti u kojima je funkcionirala alternativna scena bivše države te prenosi emociju prema glazbi koja je oblikovala cijelu jednu tadašnju generaciju, ali i mnogo njih koje su odrastale poslije novog vala.
Osim pet poglavlja priče o umjetničkom duhu, obiteljskim traumama, glazbenoj sceni, slavi, ljubavi, borbi s drogama i smrti, Vesić u knjizi donosi i vrijedne dijelove Magine ostavštine - njezina pisma, koja su sve samo ne obična, pa uključuju razne crtkarije i slike; njezina zapisana razmišljanja o smislu; skenirani projekt koji je nazvala “Virtualna crkva”...
Vesić piše i o vlastitom odnosu s Magi pa se tako prisjetio da ga je glazbenica uvijek nagovarala da o njezinu bendu napiše knjigu ili snimi film. “Napravit ću jednog dana film o tebi. To je prvo što sam pomislio kad sam čuo da je umrla. Tri dana do sprovoda prošla su mi kao u bunilu. Samo sam razmišljao o tome da je jednog dana ustvari značilo kad umreš. Ili je tako ispalo. Jednog dana je došlo prebrzo. Nisam bio spreman na to”, piše Vesić.
Kad se Tattoo zavrtio na radiju i televiziji, stvari su se počele mijenjati. Doduše, vidjelo se da je nerazumijevanje između publike i benda čak i bukvalno: stih “laž i mimikrija” dio publike čuo je kao “lažni Dimitrije”. Ali telefon u Grginom radnom prostoru u SKC-u počeo je zvoniti. Grga je bio menadžer “modernog tipa”: sve bi ugovorio telefonom i onda bi bend sjedao u kombi i odlazio na teren bez njega. Na polasku Grga bi svakome tutnuo u ruku po kuvertu. Dijelili su novac na jednake dijelove, a Grga bi za svoju ulogu uzeo milijun dinara provizije. Pošto bend dugo nije svirao, Magi je bila u ozbiljnim dugovima. Raka (bubnjar) se sjeća da mu je prišla tijekom jedne pauze na putu i zamolila ga da joj posudi sadržaj svoje kuverte. Obećala je da će mu vratiti već od sljedeće svirke. Raka je prihvatio.
Međutim, kad su sljedeći put sjeli u kombi, Magi je ponovila molbu. Raka je ponovo prihvatio. Prošle su treća i četvrta svirka, ali Magi nije vraćala novac. Kad su krenuli na petu svirku, Magi je ponovo tražila novac. “Ne mogu” - rekao je Raka - “nisi mi vratila ni lovu od prve dvije svirke.” “Vratit ću ti” - rekla je Magi bijesno i okrenula glavu. (...) Ali takve dogodovštine ostajale su samo među njima, izvana su izgledali kao aristokracija. Kada bi stigli na odredište, znalo se dogoditi da ih lokalni organizator ne dočeka i onda bi se ljutili na Grgu. Češće se, ipak, događalo da je sve išlo po planu i tada bi postupali po utvrđenom ritualu. Najprije bi išli na tonsku probu. Onda bi ostavljali Raku da pije s lokalcima, a oni bi odlazili kod lokalnog dilera da se “urade” ili bi to činili kod nekog prijatelja ili poznanika - ako bi drogu nosili od kuće. Neposredno pred koncert uključili bi Raku tako što bi s njim popušili džoint. Onda bi izlazili na binu.
To je bio jedan od perioda Maginog intenzivnog drogiranja. Pričala je da je u to vrijeme teško pretučena u policiji jer nije htjela odati od koga je kupila heroin. Od tada, kada bi sjedila s nekim u kafiću ili restoranu a netko bi došao i sjeo blizu stola za kojim je sjedila, mislila je da ju je došao pratiti i prisluškivati. Ako bi je netko pak prepoznao pa gledao u nju, postajala bi nervozna i odlazila. Magi i Ćima drogirali su se zajedno i gotovo neprekidno. Ćima poriče da im je Ercegovac nabavljao drogu jer “nije bilo potrebe”, kaže da su i on i Magi imali kontakte “prve ruke”, koji podrazumijevaju čistiju i jeftiniju drogu.
Marko ne zna kojim je putevima nabavljan heroin, ali se sjeća da unutar benda nije više bilo uobičajene nervoze koja bi ranije pratila takve akcije. Ipak, odakle toliko novca kad su se tezge bile sasvim prorijedile? (...) U jednom trenutku njihova minimalna dnevna doza iznosila je pola grama heroina, pola litre čaja od maka i pločica bensedina. Čaj od maka sadrži u sebi trideset i dva derivata i izaziva novu ovisnost. Bensedin također izaziva novu ovisnost. Najgore je od svega što čaj od maka izaziva još i zatvor.
Crijeva se ne mogu prazniti i onda se stvaraju otekline na bokovima. Kod žena može izazvati hormonske poremećaje. Jedan takav poremećaj događao se Magi od jeseni 1992. do proljeća 1993. godine. U tom periodu udebljala se trideset kilograma. To je bio užasan šok za nju. “Teško mi je, loše izgledam”, pisala je u dnevniku bez datuma. “Kako izgleda moje tijelo? Kao džinovska mapa? Oko? Veliki ožiljak? Mašina za trpljenje bola, psihičkog/fizičkog. Ne mogu se gledati, zatvorenih očiju se vidim, uvijek se vidim.” (…)
U to vrijeme ponovo je stanovala kod Andreja i njegove djevojke Tane na Crvenom krstu. Kod njih je 24. srpnja imala jak epileptični napad. Zgroženi onim što su vidjeli, Andrej i Tana spakirali su Magine stvari i predvečer je izbacili van. Pozvali su Hitnu pomoć da je odveze. Adresa s koje su je pokupili glasila je: Ulica vojvode Petka broj 10. Hitna pomoć ju je odvezla u Specijalnu bolnicu za bolesti ovisnosti u Ulici Teodora Drajzera. Tamo su je odbili primiti. Uputili su je na Kliniku za psihijatrijske bolesti “Dr. Laza Lazarević”. Taman kad je stigla na red za pregled, Ilić ju je nazvao na mobitel. Magi ga je zamolila da nazove za pola sata. Kad je Ilić ponovo nazvao, broj je bio nedostupan. U bolnici su konstatirali dijagnozu F19.2, koja se vodi kao “duševni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom više psihoaktivnih supstanci i drugih droga - sindrom ovisnosti”. Tako to naziva medicinska birokracija. U praksi, nisu je imali razloga zadržati. Ona im je rekla da nema kamo ići. Po uhodanoj proceduri, oni su pozvali Hitnu pomoć da je odveze u Prihvatilište za odrasla i stara lica na Voždovcu. Tamo je stigla 25. srpnja poslije ponoći. (…)
Zapisano je da je na prijemu na Infektivnu kliniku bila “objektivno poremećene svijesti”, somnolentna, konfuzna, s “duplim slikama”. Neurološki nalaz utvrdio je da joj je desna strana “življa” od lijeve. Pokazivala je simptome koji bi mogli ukazati na upalu moždanog tkiva. U tom času nosila je u sebi sidu, epilepsiju i toksoplazmozu. (…) Četrnaestog rujna Magino stanje se pogoršalo. Ponovo je dobila visoku temperaturu. Odnijeli su je na snimanje pluća i našli bronhopneumoniju. Svaka komunikacija s njom bila je sasvim otežana. Bila je neprekidno na infuziji. Šesnaestog rujna pala je u komu. Skinuta je s infuzije. U noći sa 17. na 18. došlo je do razvoja znakova respiratorne insuficijencije. Prestajala je disati. Onda je srce naprosto stalo. Osamnaestog rujna, u vrijeme određeno za posjete, došli su Joca, Milica i Iva. Kad je nisu našli u krevetu, otišli su se raspitati. Rekli su im da je na jutarnjoj viziti, obavljenoj u sedam i pedeset, konstatirana smrt Margite Stefanović sa VI. odjela. Kad je točno umrla, ne zna se. Ne rade se obdukcije oboljelih od side.
(…) Činilo se da su samo tri smrti u sjećanju živih bile tako šokantne: smrt Josipa Broza, smrt Jugoslavije i smrt Margite Stefanović.