PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

TRIPTIH UNDERGROUND ROCKA Tri sjajna američka, široj publici gotovo nepoznata benda u Zagrebu

promo foto

Najbolji rock'n'roll i danas obitava u malim klubovima

Svaka čast svima koji u ova ekonomski mizerna vremena ustraju na organizaciji koncerata, pogotovo novijih i manje nam poznatih izvođača, a napose Mati Škugoru. Bez njegove strasti i nepresušne energije koju konstantno ulaže u dovođenje izvođača čime širi svoja i naša saznanja o uzbudljivoj glazbi kakve i danas, kopate li dovoljno duboko, ima u izobilju - ma što vam drugi govorili, primjerice o smrti rocka – koncertni život Zagreb bio bi blizu nule. Tako smo nakon nekoliko godina sinoć dočekali premijerni koncert dua Two Gallants iz San Francisca koji nažalost nije uspio ni solidno ispuniti Močvaru.

Njihovo surfanje arhivskim i novijim žanrovima u rasponu od gothic-americane do indie-rocka, od Johnnyja Casha do The White Stripesa, istodobno su i prednost i mana. Prednost jer ne žele robovati jednom uskom stilu, ali i mana jer se slušatelj ipak zapita tko su Two Gallants, odnosno imaju li dovoljno osobnosti da posuđeno učine prepoznatljivom svojinom.

S izvrsnim bisom, započetog country-stompom pa preko blues-rocka, sišavši u publiku, dovršenog akustičnim folkom bez mikrofona i pojačala Two Gallants su “kupili” sve okupljene. Unatoč nepretencioznosti i simpatičnosti povremeno se učinilo da pate od sličnog sindroma zbog kojeg nam se nastup globalnih rock-svijezda, dua The Black Keys na INmusicu 2014. godine doimao nekako ispuhanim.

Two Gallants na sinoćnjem koncertu u Močvari (foto: Mladen Pobi/Cropix)

Zbog toga se nastup Two Gallantsa ne može mjeriti s intenzitetom furioznog koncerta – održanog 26. listopada u Klubu u Hatzovoj - ovdje još manje poznatog nešvilskog klavijaturista Jamesa Lega, nekoć člana Immortal Lee County Killersa i Black Diamond Heaviesa, također praćenog tek nevjerojatno silovitim i verziranim bubnjarem.

James Leg (promo foto)

Zakopan u blues i južnjački rock s pokojom klavirskom honky-tonk dionicom i virovima psihodelije, James Leg je jedan od onih nesretnika koji zaslužuju razvaljivati arene, ali nekim usudom bivaju osuđeni na klubove za stotinjak ljudi u kojima se zauzvrat i danas skriva najbolji rock'n'roll.

Nepravda je to za čovjeka koji u grlu ima grotlo poput pokojnog Screamin' Jay Hawkinsa, isijava energijom poput Jerry Lee Lewisa u praskozorje rock & rolla i Iggyja Popa u prapočecima punka, klavijature tretira onako kako gitaru tretira Jon Spencer, a povijest bluesa i rocka poznaje u rasponu od Jelly Roll Mortona do Raya Manzareka. Istodobno, Legov komercijalni neuspjeh dobitak je za sladokusce koji znaju da stadioni i livade nisu prirodni milje rock'n'rolla. Slušajući ga i gledajući u Klubu pomislih kako je James Leg bio predodređen da u nekoj nešvilskoj baptističkoj crkvi nedjeljom svira orgulje i pjeva gospel, no i da je vrag jedne ponoći došao po njegovu grešnu dušu na raskršću nalik onome na kojem je Robert Johnson svoju dušu istome “trgovcu” prodao za znanje sviranja gitare. Vjerojatno najbolji koncert ove godine, via Bad Music For Bad People, agencije beogradskog promotera Aleksandra Delibašića koji također neumorno u Zagreb i Beograd dovodi underground rock poslastice.

Triptih relativno srodnih izvođača upotpunit će 11. studenoga u Malom pogonu Tvornice kulture donedavno duo, sada trio Left Lane Cruiser iz Indiane, bradati bijeli odrpanci bliski ostavštini starih i pokojnih crnih bluzera poput R.L. Burnsidea i Junior Kimbrougha s Fat Possuma.

Left Lane Cruiser (promo foto)

Prije nekoliko godina Left Lane Cruiser razvalili su KSET, a s Jamesom Legom 2012. godine snimili nabrijani zajednički album obrada “Painkillers” i to je uz hrpicu njihovih prljavih ploča najbolja preporuka za nastup koji nažalost pada u istu večer kad i koncert švedskog pop-kantautora Josea Gonzaleza u Laubi.

Izdvajamo