O koncertnoj ponudi u Zagrebu možemo debatirati s argumentima za i protiv, no ako nam nečega nasušno nedostaje onda su to nastupi poput onih kakve će uskoro održati John Paul Keith, Jon Spencer i Big Sandy.
John Paul Keith
Kad je 2014. godine prvi put nastupio u zagrebačkom rock-baru Spunk, oduševilo me koliko kvalitetno i s kako skladno uobličenim pjesmama i žustrom izvedbom John Paul Keith iz Mephisa nastavlja ono što su prije njega započeli Buddy Holly, John Fogerty, Tom Petty, Graham Parker, Nick Lowe, Elvis Costello, Paul Weller, Dwight Yoakam i Alejandro Escovedo. Tada je objavio treći album "Memphis Circa 3AM" (2013), nakon hvaljenih "Spills And Thrills" (2009) i "The Man That Time Forgot" (2011), a sada nam se vraća nakon nedavno objavljenog "Heart Shaped Shadow" na kojem je sa svojom twang gitarom kojom podsjeća i na Chucka Berryja i melodioznim glasom kojim u sjećanje priziva i Roya Orbisona još dublje uronio u ukusan i sočan hibrid soula, countryja, rhythm & bluesa i rock & rolla.
Nažalost, popularnost Johna Paula Keitha, koji i izgledom podsjeća na Elvisa Costella i Buddyja Hollyja, daleko je manja od one koje zaslužuje zbog svojih vrlina i kvalitete, no tako je to danas u popularnoj glazbi. Zauvrat, bliski susret s takvim kantautorom u tako malom prostoru poput Spunka predstavlja pravu poslasticu za ljubitelje roots-glazbe i onu vrstu koncerta kakvima možete prisustvovati u malim klubovima Memphisa, Nashvillea i Austina.
Jon Spencer
Za razliku od Johna Paula Keitha, Jon Spencer mnogo nam je poznatiji jer je u Hrvatskoj nastupio više puta, bilo s Blues Explosionom, bilo s Heavy Trashom. Sada se vraća radi koncertne promocije prvog samostalnog albuma "Sings The Hits" kojeg je realizirao uz pomoć bubnjara M. Sorda i orguljaša Sama Coomesa, a u novouspostavljenom sastavu The Hitmakers je i Bob Bert iz nekadašnjih Sonic Youth s kojim je surađivao još u ovkiru benda Pussy Galore. Kroz minule tri dekade Spencer se nametnuo kao cijenjeni avangardist i dekonstruktor, ali i neimar bluesa, garage-rocka, punka i raznih drugih stilova koje je inkorporirao u svoje djelovanje, uključivši i ono kroz Boss Hog i nakratko kroz Honeymoon Killers. Iza Spencera je bogut opus, a njegov "Sings The Hits" predstavlja ga u plesnom blues-funk izdanju zbog čega bi njegov nastup u Vintageu mogao biti zabavniji od posljednjeg u Močvari kad su se blues Explosion doimali pomalo umorno i ispuhano.
O raznim temama posljednji put sam sa Spencerom razgovarao 2005. godine, uoči nastupa Blues Explosiona u klubu Boogaloo, pa ovom prigodom evo i najzanimljivijih izvadaka iz tog intervjua:
Mnogi vas nazivaju dekonstruktorom bluesa. Što blues znači vama i koja je ideja u pozadini te dekonstrukcije bluesa?
- Pretpostavljam da još uvijek pokušavam shvatiti što je zapravo blues, a važno je reći da mi, premda se moj bend zove Blues Explosion, zapravo sviramo rock'n'roll. Što se tiče dekonstrukcije ne bih se složio s onima koji tvrde da taj dekonstruktivizam počiva na nekom umjetničkom konceptu jer Blues Explosion prije svega počiva na instinktivnoj i fizikalnoj ravni. Mi čak ni ne pišemo pjesme i ne razgovaramo o pjesmama nego počnemo svirati i čekamo da nam se pjesma kroz to sviranje dogodi. Nema u tome gotovo nikakvog planiranja, ali kako živimo u post-modernističkim vremenima i kako utjecaje crpimo iz punka, free jazza, no wavea i druge dekonstruktivne glazbe, razumijem da ljudi smatraju da iza naše muzike postoji neki koncept, no iskreno naša muzika je mnogo više u duhu rock'n'rolla nego u duhu nekog koncepta. Ne želim reći da je naša muzika glupa ili da je rađena bez mozga, ali za našu muziku podjednako su bitni bokovi i želudac, koliko i intelekt.
Koliko je muzika Blues Explosiona slična ili različita u odnosu na ono što su radili The Cramps i The Gun Club kroz povezivanje s korijenima primitivnog rock'n'rolla, odnosno traženje veze između bluesa i punka, a sada su tu i The White Stripes?
- The Gun Club i The Cramps su naši preci i velika inspiracija. S Crampsima osjećamo jako veliku povezanost u tom nekom duhovnom smislu, premda su The Cramps više naginjali rockabillyju, dok su The Gun Club više štovali blues nego mi sami. Mi smo ipak prvo iskreni štovatelji rock'n'rolla, a tek potom bluesa. Ne smatramo se odgovornim za The White Stripes, ali očito smo dosta utjecali na njih kao što su na nas utjecali The Cramps i The Gun Club. Za mainstream medije možda je ta nova rock'n'roll scena doista nova, no rock'n'roll nije nestao pa se vratio, samo je živio u undegroundu i postoji ta crvena nit koja povezuje spomenute bendove.
U kojoj mjeri Blues Explosion možemo smatrati pravim reprezentom njujorške rock scene, posebice ako imamo u vidu sve što se na njoj događalo od 60-ih do danas?
- Definitivno smo dio newyorške rock scene i može nas se ne samo povezati s bendovima poput Velvet Underground i Sonic Youth ili Suicide i New York Dollsa, nego mogu reći da su ti bendovi jako utjecali na nas. Dodao bih da je i život u tom gradu, premda ne želim idealizirati New York u bilo kojem smislu, izvršio snažan utjecaj na nas. Stoga se doista možemo smatrati pravim newyorškim rock bendom.
Mislite li da ste sredinom 90-ih bili jednim od rijetkih čuvara plamena rock'n'rolla?
- Da, rekao bih da smo nosili tu baklju. Naslušali smo se tirada o tome kako je rock'n'roll nepopularan, pa čak i mrtav, da ljudi žele samo elektronsku i plesnu muziku, no moda je jedno, a rock'n'roll nešto posve drugo. Pogotovo ako dolaziš iz undeground-rocka i u kojem mi još uvijek jesmo. U undegroundu je uvijek bilo ljudi poput nas, bendova s kojima smo se osjećali blisko i to mnogo, mnogo bendova o kojima prosječna publika ne zna apsolutno ništa. Ne idem po disco klubovima i ne znam što se tamo događa, ali po klubovima gdje mi sviramo ljudi plešu na rock & roll.
I, zašto Blues Explosion nikada nisu imali bas?
- Ponovo, nije tu bilo neke ideje ili koncepta. Kad smo počeli, imali smo samo električne gitare i bubnjeve, krenuli smo svirati na instrumentima s kojima smo raspolagali, zvučalo nam je dobro i zabavno i tako smo nastavili do danas.
Big Sandy
Teško je razgraničiti što točno izvodi Big Sandy iz Kalifornije sa svojim bendom The Fly-Rite Boys, no u 90-ima sam često uživao u njegovim albumima poput "Jumping from 6 to 6" "Swingin' West", "Feelin' Kinda Lucky", " Big Sandy Presents The Fly-Rite Boys", "Dedicated to You", "Radio Favorites" i "Night Tide" koje je objavila Hightone Records, jedna od najdražih mi malih diskografskih kuća u posljednjih tridesetak godina. Prije svega, Big Sandy je totalno retro-izvođač, jedan od onih koji - opravdano ili ne, nije ni bitno - smatraju da je ono najbolje u popularnoj glazbi nastalo negdje između 1940. i 1960. godine. Kako god, njegovi albumi su zamaman izlog slatkiša za sve one koji vole rockabilly, western swing, honky tonk, doo-wop, jive i boogie. Zamislite da vas netko uroni u country i srodnu glazbu glazbu kakva se svirala u praskozorje rock & rolla. Upravo to vam nudi Big Sandy, a takvu zabavu ne bih propustio ni za živu glavu, pogotovo ne u gradu u kojeg izvođači na ovaj ili onaj način povezani s country glazbom jako, jako rijetko posjećuju.
Raspored:
JOHN PAUL KEITH
Zagreb, Spunk, 11.3.
JON SPENCER
Zagreb, Vintage Industrial Bar, 22.3.
BIG SANDY
Zagreb, Route 66, 27.3.