KOMENTAR

U PRVIM PRIJEDLOZIMA ZA PARTYJE U DOBA KORONE ZABORAVILO SE NA ZABAVU Fizička udaljenost ubit će svu čar bijega od stvarnosti na plesnom podiju

    AUTOR:
    • Tena Šarčević

  • OBJAVLJENO:
  • 08.05.2020. u 15:42

, Image: 5603210, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Everynight Images / Alamy / Profimedia
Everynight Images / Alamy / Profimedia

Sanjate li ovih dana vibracije basa koje prolaze kroz vaše znojno tijelo na vrelom i krcatom plesnom podiju? Ako da, u jednoj ste od dvije skupine ljudi.

Prvima su to mokri snovi jer jedva čekaju prvi “postkorona” party, dok su drugima to noćne more, horori uzrokovani strahom od bliskog fizičkog kontakta koji je na tulumima praktički neizbježan.

Bez obzira na to kako vidite ovu situaciju, jedno je sigurno - proći će još dosta vremena prije nego što ćemo zajedno zaplesati.

Uzmu li se u obzir sve mjere koje su uvedene kako bi se spriječilo širenja koronavirusa, ovakve će nam zabave vjerojatno biti vraćene zadnje jer ih je vrlo teško, skoro pa i nemoguće, uklopiti u „novo normalno“ koje trenutno živimo.

No, neki ipak pokušavaju.

UNISON, Hrvatski glazbeni savez, prošlog je tjedna nadležnim institucijama i javnosti poslao pet prijedloga za povratak događanja sa živom glazbom.

Za početak, predlaže se „odvijanje koncerata za manji broj posjetitelja koji su distancirani oznakama po prostoru (zastavice, oznake na podu, vrpce i sl.) ili po sjedećim mjestima“.

Glazbenom savezu, čini se, nitko nije dojavio da ljudi na glazbena događanja ne idu isključivo zbog glazbe. Takvi izlasci iskustvo su koje se temelji na interakciji s drugim ljudima, stvaranju osjećaja mase i kolektivne energije publike, a sve se to postiže zato što se puno ljudi natiskalo u mali prostor.

Kako već neko vrijeme živimo u nekom paralelnom svemiru, nekoj distopiji, nije nemoguće izmaštati neki plesni podij na kojem bi svatko imao nekoliko ograđenih kvadratnih metara prostora. Dapače, vjerujem da čak ima onih koji bi slavili kada bi se drugima doslovno zabranilo da im na koncertu ili partyju ulaze u osobni prostor.

No je li moguće izbjeći baš sve interakcije među ljudima? Garantira li fizička udaljenost i socijalnu distancu?

Glazbeni su događaji glasni. Hoćemo li pivu od konobara naručivati pomoću megafona umjesto tradicionalnim deranjem na uho?

Hoćemo li se suzdržavati da s onime pored nas prokomentiramo brutalno dobar solo na gitari ili vrhunski prijelaz s pjesme na pjesmu?

Na podiju ste i nepoznata vam osoba dodaje joint. Hoćete li mu, umjesto da jednostavno povučete dim, reći da vam uz travu da i svježi epidemiološki nalaz?

Hoćete li očajnika kojemu treba “vatre” odbiti zato što bi kapljica znoja s njegovog čela mogla pasti na vaš upaljač?

Brojno društvo nedaleko od vas želi da ih fotkate kako bi se zauvijek sjećali vrhunskog izlaska. Hoćete li ih odbiti jer nije najpametnije u ruke uzimati tuđi mobitel?

Sličnih bezazlenih situacija ima mnoštvo. A, ne budimo licemjerni, one su najčešće i potencirane drugim faktorima. Glazbena su događanja u puno većoj mjeri od ostalih izvedbenih umjetnosti povezana s devijacijama raznih vrsta. Natopite li te površne kontakte alkoholom i drogama, oni sigurno postaju i intenzivniji.

Red se u takvoj masi, neovisno o tome je li na događaj došlo 50, 100 ili 500 osoba, može održati jedino tako da svaki posjetitelj dobije osobnog zaštitara, dadilju koja će na njega stalno paziti. Malo besmisleno, no roditelji diljem svijeta sigurno bi zdušno podržali takav model zabave jer bi na spavanje mogli bez doze Helexa.

Nameće se tu i još jedna dilema.

Ona otrcana fraza kaže da je glazba “univerzalni jezik”, no u ovom se kontekstu razlike između narječja tog jezika itekako osjete.

S jedne strane, o glazbenim događanjima ne možemo govoriti kao o generalnoj stvari.

Obrasci ponašanja na sjedećem koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu značajno drugačiji od onih na afterima koji traju od dva ujutro do ručka idućeg dana.

S druge strane, ne može se reći da ta dva događanja nemaju istu svrhu te da obje publike, ma koliko različite ili slične bile, svoj izlet na njih ne smatraju (kvazi)spiritualnim iskustvom.

Nikoga se ne smije diskriminirati. Što onda napraviti? Osnovati nekakav odbor koji bi procjenjivao razinu potencijalne opasnosti? Hoće li taj odbor pankerima uručiti odbijenicu jer u šutki ima dosta bliskog kontakta? Shodno tome, hoće li koncert klasične glazbe na kojem se ne pleše dobiti automatsko zeleno svjetlo? Suludo.

Među pet UNISON-ovih prijedloga našla se i jedna nova forma - drive-in koncerti. Oni zvuče zanimljivo utoliko što slikovito opisuju opsadno stanje uzrokovano virusom. “Bio sam na drive-in koncertu” fora je priča za pripovijedanje unucima, no ako ćemo iskreno, slušanje glazbe u skučenom prostoru automobila i slušanje glazbe na kauču kod kuće se baš i ne razlikuju, tim više jer se glazba na drive-in koncertima u nekim slučajevima reproducira preko automobilskog radija.

Koncerti i partyji na kojima se treba pridržavati epidemioloških mjera besmisleni su ne samo za publiku, nego i za organizatore. UNISON predlaže da se događanja za, recimo, 150 ljudi, odvijaju u prostorima koji mogu primiti barem dvostruko više posjetitelja.

Ovih je dana bila aktualna šala da u glazbenoj industriji ima onih koji su zbog nemogućnosti održavanja evenata čak i uštedjeli jer nije tajna da organizatorima nakon spomenutih osim uspomena ostanu samo minusi na računu. UNISON-ov bi im se model stoga, jasno je, još manje isplatio.

Krhkost glazbene industrije zasnovane na megalomaniji i spektaklu, kao i neodrživi te nelogični načini financiranja umjetnika, u ovoj su situaciji došli do izražaja više nego ikada. Potrebno je iznaći nove modele funkcioniranja i postaviti temelje za zdraviju budućnost sektora.

Tim problemima, na makrorazini industrije, se trebaju baviti organizacije poput UNISON-a. A pokušaji forsiranja održavanja glazbenih evenata uz restrikcije koje eliminiraju dimenzije koje čine njihovu srž podsjećaju na kultni performans Josepha Beuysa u kojem je taj umjetnik značenja slika tumačio mrtvome zecu.

UNISON-ovu inicijativu svejedno treba pohvaliti jer je iznjedrila jedan sasvim legitiman prijedlog - omogućavanje glazbenicima da se vrate u svoje i tuđe studije. Svi koji imaju barem jednog prijatelja glazbenika znaju da oni, jednom kad odu u studio, iz njega ionako ne izlaze danima. Njima je karantena stil života. Velike su šanse čak i da ima onih koji su se našli u studiju prije koronakrize, pa su propustili cijeli ovaj cirkus i tek će u narednim danima saznati što se događa u vanjskome svijetu. Nešto slično onome što se bilo dogodilo Jaredu Letu, koji je bio na informacijskom detoxu u pustinji, pa se po povratku šokirao, kao da je doslovno bio 30 sekundi od Marsa.

No, možda nije sve tako crno.

Staro pravilo kaže - što je loše za industriju, dobro je za scenu.

Možda ćemo početi više cijeniti lokalne umjetnike jer događaja s bijesnim produkcijskim vrijednostima jednostavno neće biti.

Također, bit će zanimljivo vidjeti kako će se zabava promijeniti budući da će se prebaciti na privatnu sferu i kako će to utjecati na glazbu koja će se stvarati.

Brojni se pitaju i koliko će vremena proći prije nego što će se početi s ilegalnim zabavama.

Bilo kako bilo, eskapizam karakterističan za klupske i koncertne prostore te festivalska zdanja još ćemo neko vrijeme tražiti na nekim drugim mjestima jer bijeg od stvarnosti i nije baš neki bijeg ako konstantno morate razmišljati jeste li dezinficirali ruke i je li to učinio onaj koji pleše do vas.

Izdvajamo