Sa 40 godina kontinuirane diskografske karijere ne može se u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije pohvaliti niti jedan rock bend osim - Parnog valjka!
Već je ta činjenica dovoljna za respekt spram najdugovječnijeg rock benda “na ovim prostorima”. Ako im u početku i nije uspjelo parirati Dugmetu, Valjak se kasnih 70-ih i ranih 80-ih, kad je Dugme počelo izgledati i zvučati poput preživljenih rock dinosaurusa, solidno snalazio i na terenu novog vala koji je donekle najavio albumom “Gradske priče”. Po mnogočemu Valjak je u konačnici postao važan koliko i Dugme, u nizu segmenata i kvalitetniji bend.
Nešto kasnije započinje “vječiti derbi” s Prljavim kazalištem, a nakon albuma “City Kids” (1979) pod okriljem moćnog CBS-a, što se nažalost nije primilo, valja podsjetiti na Husove producentske doprinose novome valu te činjenicu da su se i određeni članovi Filma, Aerodroma i Azre, pa čak i Prljavaca “muvali” po Valjku i oko njega. Nepobitno, Hus je bio svojevrsna spona između rocka 60-ih i novog vala 80-ih, a ne smetnja za nastanak potonjeg.
Nekoliko uloga
Ponekad moderni, katkad retrogradni, često su dizali koncertne i produkcijske standarde, no povremeno i tapkali u mjestu, imali jakih, ali i ne baš dojmljivih albuma, no malo bi koji bend odavde istrpio 4CD box-set s odabrane 64 pjesme koje nisu tek puki zbroj svega snimljenog. Ako ne konzistentan, ipak je to raznovrstan opus. Na takav pogled donekle upućuje i drugi CD “Iskoraci” pa i neke skladbe s CD-a “Rockologija” iz friško objavljenog i primjereno usustavljenog seta “Antologija” na kojem preostala dva diska nose naslove “Baladerstvo” i “Popistika”. Takva podjela upućuje kako je Valjak, zapravo, imao više uloga na našoj rock sceni.
S jedne strane moglo ga se poimati kao boogie-rock i hard-rock bend, nešto poput naše inačice Aerosmitha ili Bad Company. Kasnih 70-ih i ranih 80-ih, pak, bilo je teško zamisliti srednjoškolski tulum bez barem jednog sentiša uz neku od pop-rock balada Valjka koji je ovdje jedno vrijeme imao i ulogu naših Dire Straitsa ili Queena, donekle i Allman Brothers Banda, Eaglesa ili ZZ Topa, ali i “power-pop benda” poput Cheap Tricka, dok mi se najmanje dopadalo kad su išli tragom sastava poput Foreignera, Whitesnakea, Def Lepparda ili Journeya.
Uz to, Valjak je bio, i to naglašeno, zagrebački bend koji je ustanovio Zvečku kao novovalni “hot spot”, ali i uspješno prelazio razne balkanske prepreke na svom dugom putu, a da nikada nije koketirao s narodnjacima što je posebno vrijedno poštovanja, pogotovo kad se uzme u obzir što je Bregović počinio s Dugmetom u 80-ima. Hus je u tome bio i ostao emotivac i idealist, često s nostalgičnom retro-optikom kakvu je počeo “furati” prilično rano, već sredinom 80-ih.
Uspostavljanje unije
Koncem 90-ih, pak, Valjak je odigrao važnu ulogu u trećesiječanjskim demokratskim promjenama, ne samo iziritiran zabranom održavanja koncerta na Trgu bana Jelačića tijekom cijelih 90-ih nego i kursom kojim je do 2000. godine brodila Hrvatska. Zauzvrat, nekadašnji Valjkov bubnjar Paolo Sfeci, a kasnije i Hus, odigrali su važnu rolu u uspostavljanju i funkcioniranju Hrvatske glazbene unije koja je uz niz dobrih i važnih stvari za hrvatske glazbenike donijela neke, i danas sporne poteze.
Programirana pauza
Daleko od toga da mi se dopadao svaki album Parnog valjka, a u intervjuu Jutarnjem 2006. godine izjavio je da me zbog negativne recenzije albuma “Pretežno sunčano?” (2004) smatra donekle odgovornim za “razlaz” Valjka 2006. godine, na što sam mu rekao kako mislim da je posrijedi “programirana” pauza nakon koje će se Valjak vratiti. Čim osjeti glad za koncertima i skladanjem novog materijala. Bi tako, a glavni razlog za tu stanku bila je Husova odluka da ne spušta tehničke i svake druge kriterije na koncertima Valjka.
Stoga, vjerovao mi Hus ili ne, bilo mi je drago kad se Valjak vratio. Puknuće razglasa na prenakrcanom koncertu u zagrebačkoj Areni nije bila njihova krivnja, a taj neugodni moment, ako se ne varam, dobio je i sudski epilog u korist benda. Ipak, nakon rezolutnog “Nema predaje” (2013) nedavna kombinacija akustičnih i električnih koncerata - o jednom sam ispisao vrlo pohvalnu recenziju - pokazala se uspješnom koliko i epohalni unplugged album “Bez struje: Live In ZeKaeM” iz sredine 90-ih. U “solidnom voznom stanju”, kako bi to rekao Husov i moj pokojni prijatelj Darko Glavan - među kritičarima najveći pobornik njihova djelovanja - mogli bi radno dočekati i 50. obljetnicu.
No, već i ovih 40 godina aktivne diskografske karijere sugerira da je Valjak postao ovdašnjom inačicom Stonesa. Barem po dugovječnosti i upornosti, koncertnoj aktivnosti i kolektivnoj memoriji njihovih pjesama te nastojanju da rock ovdje dobije pravo građanstva i kulturnjački status.