Pišući nedavno o Johnnyju Marru i The Smithsima kao jednom od tri najvažnija benda iz Manchestera te o Johnu Grantu koji me posljednjim albumom "Love Is Magic" podsjetio kako je bilo prvi put čuti transformativne albume poput "The Idiot" Iggypa Popa", "Tin Drum" Japana i "Low" Davida Bowieja, palo mi je na pamet ideje iz ta dva spojiti u jedan tekst.
Ako mi je nekoć bilo zanimljivo zbog čega su određeni gradovi imali svoj zvuk, posljednjih godina me brine gdje se izgubila provokativnost kakvu njeguje punk bend Idles iz Bristola čiji drugi album "Joy As An Act Resistance", godinu dana nakon nabrijanog debija"Brutalism", plijeni pažnju buntovnošću i radikalizmom.
Na spomen Britsola mnogima na pamet pada trip-hop Massive Attacka, Portisheada i Trickyja. S njima Idles dijele težnju da se razlikuju i pomiču granice, kao i s intenzitetom Rip Rig + Panica i PigBaga, ali najviše s tamošnjim, davno osnovanim punk bendovima poput The Pop Groupa, Vice Squada i Chaosa UK.
Unatoč takvim glazbenim izdancima Bristola, danas su Idles šaka u oko u svome gradu, a još više britanskoj glazbenoj sceni s izuzetkom punk-rap dua Sleaford Mods iz Nottinghama. Razlika je u instrumentariju i donekle u glazbenom stilu, no itekako su im zajednički navalentnost i agresivnost te bijes i zgađenost modernom civilizacijom i današnjom Britanijom u svjetlu Brexita i superbogate manjine, a izneseni na tankoj crti između tragedije i komedije, beznađa i buntovnosti, lucidnosti i ludila, svadljivosti i argumentacije, brutalnosti i privlačnosti.
Teško mi se sjetiti kad sam posljednji put s Otoka dobio takvu dozu adrenalina kao u recentnim radovima Sleaford Modsa i Idlesa. Nastavljajući se na The Fall i Public Image Ltd., Crass i Sex Pistols, The Birthday Party i The Pop Group, Idles su beskompromisni i oštroumni, neugodni i drski, avangardni i drugačiji od sterilne, anemične i bljutave matice suvremene pop glazbe, a da pri tome nisu izgubili na zabavnosti i pozitivnosti te poticanju na razmišljanje i zajedništvo oko ideja za koje se unatoč svemu vrijedi boriti.
S pojačalima odvrnutima na jedanaest i gitarama nazubljenima poput lovačkog noža, bubnjevima i basom od kojih se drmaju temelji i njihovog "kluba" Batcave te s vokalom ciničnog i maničnog Joea Talbota nalik lavežu, režanju i ugrizu rotvajlera, čini se da nisu ni osjećajni ni inkluzivni, no poanta je posve suprotna. Oni laju na moćne i zle, a štite slabe i dobre, poput Talbotove majke koja je zbog preopterećenosti poslom potonula u alkoholizam i smrt, jer su shvatili da se samo tako može boriti protiv torijevskih bogataša. Onih koji žele uništiti i javno zdravstvo kao posljednje uporište nekoć jake britanske socijalne države za koju se valja nadati da će je vremenom uspjeti reoformiti Jeremy Corbyn, jedini pravi socijaldemokrat Europe.
Idles zvuče opasno, ali zapravo su dobri momci koji "fašistima u lice" urlaju o tome kako je biti "šljaker na minimalcu, pas mješanac, kotačić stroja, smeće". Katarzično iskustvo za svakoga tko ih želi čuti i razumjeti, a naročito one kojima ovakav kapitalizam, kakvog nakon pada države blagostanja imamo i ovdje i tamo, nije donio puno, a možda ni ništa dobrog.