Vatra iza sebe ima sedam albuma i šesnaest godina diskografske karijere. U portfelju benda je barem dvadeset dobrih i dobro poznatih pjesama od kojih su izvrsne “Tremolo” s Urbanom, “Saturn” i “Tango” među najemitiranijim hrvatskim skladbama u posljednjih pet godina. Ivan Dečak, ako već ne ranije, postao je zvijezdom i kroz žiriranje u The Voiceu, kućno ime i faca koju znaju i klinci i starci, a tu je i gotovo 50.000 sljedbenika Vatre na facebooku. Zašto onda mali Dom sportova nije bio rasprodan, barem ne prema zagrebačkim standadima “rasprodanosti”? Teško je dokučiti, osim ako se publika - u neimaštini - nije rascijepila između Vatre u petak i Bajage s Detourom i Silenteom u subotu.
Zauzvrat, bilo je ugodno koncert Vatre gledati u uvjetima bečkog termina “raspordanog koncerta”, a to znači da nikome nije nedostajalo kisika, prostora i mogućnosti komotnog odlaska na WC. Dapače, jako bih volio da Vatrin “rasprodani” mali Dom sportova s oko 3000 ljudi postane model za buduće “rasprodane” koncerte u Zagrebu, a ne da se gušimo i tiskamo u toru iz kojeg bi i ovce pobjegle glavom bez obzira. No, ostaje činjenica da su istu dvoranu “do krova” nakrcali Psihomodo i Pipsi, ali ne i Vatra. Ispada da si gitaru ipak morao početi blanjati prije rata da bi u 21. stoljeću bio, kako to kaže Rambo Amadeus, mega car. Kukavna nam majka, ako je tako, jer mnogo je uzbudljivije kad Dom sportova rasproda još i danas mlađahan bend, a ne samo izvođači iz stoljeća sedmog.
Čak i u takvoj konstelaciji Vatra nije od jučer. Mali Dom sportova trebao im se dogoditi prije barem pet godina, a ne tek danas. Srećom, ti su dečki tvrdoglavi k'o mazge, uporni k'o bikovi i marljivi k'o konji pa će nastaviti i dalje skupljati ionako već zavidnu kilometražu koja ih je i učinila tako moćnim koncertnim sastavom.
Nakon solidne Grette kao predgrupe, Vatra je s “Tremolom” krenula ravno u glavu da bi prvi dio koncerta završila s “Plimom adrenalina” prije koje su vrhunci bili “Travolta”, “Saturn”, “Svjetla i sirene”. Uslijedio je kratki akustični “predah” sa “Želim biti ti” i “Suncem” nakon kojeg je jrenuo drugi “električni” set. Rastopili smo se na “Vojsci od terakote”, “Kraju” i "Jantaru", plovili s “Mornarskom majicom” i pitali “Ima li budnih”. Uslijedila su dva bisa s prvim singlom u karijeri “Bilo je dobro”, zaraznim “Tangom” i elegantnom “Ruskom” nakon koje smo bili uhvaćeni u “Mišolovku”. Za sam kraj pametno je ostavljena “Vrati se”. Sjajne su to, naglašeno emotivne pjesme i nije čudo da je Vatra zapalila Dom sportova pa se i zborno pjevalo i plesalo i blještalo upaljačima mobitelima pa je na koncu pao i kolektivni selfie s publikom.
Dečki iz Vatre, kojima je pripomogao i uvijeg dragi i veseli Stipe Mađor na trubi, našpanani su do pucanja i masivni, ali i kadri za “nepodnošljivom lakoću” izvedbe, precizni poput švicarske vurice, ali ne i monotoni, energični kad zatreba, nježni kad požele. I bez zanosne klavijaturistice koja je rodila bebu dva dana uoči Doma sportova, Vatra izgleda bolje, a ima i jače pjesme od Killersa koji potpuno nezasluženo krcaju mega dvorane s obje strane Atlantika.
Ali, Pit, ovo nije Amerika nego učmala Hrvatska u kojoj Vatra nakon “Tanga” i Doma sportova i službeno jest postala pripadnicom mainstreama. Ipak, zajedno s Pivom, TBF, Pipsima, Jinxima, Urbanom ili Letom 3 (koji u mali Dom sportova ulaze na proljeće) Dečakov tim nije okosnica srednje struje nego njezina anomalija.
Kad bi Vatra bila okosnicom hrvatskog glazbenog srednjestrujaštva, mogli bismo reći da živimo u normalnoj zemlji. Nažalost, mi predobro znamo tko i što čini hrvatski mainstream. Ne samo u glazbi, nego i u sportu, politici i društvu općenito. Zato smo i dalje tu gdje jesmo, a u takvim okolnostima ne posustati nego ipak doći do davno sanjanog sna i zacrtanog cilja zaslužuje naklon ovog starog dede ma koliko ga ubijala kičma zbog koje bi najradije prestao pohoditi koncerte, ali ne može jer postoji nešto jače i od bolova, a zove se glazba. Ne svaka, no Vatrina aposlutno da.