Gibonni je kul, onako dalmatinski. Ležeran. Romantik. Izgleda kao frend, tako se i ponaša i tako se rastane s ljudima. On je stvarni lik svojih pjesama.
Da bi radio, treba mu nešto poput kućice na stablu kakvu želi svaki dječak. On to nađe na palubi privezanog broda. Ne postoji ništa lažno s njim. Ima običan život, skuži se to jednostavno. Vidi obične stvari. Čovjek je koji govori pjesmama, piše o životu. Sretan, jer je to život koji je sam izabrao. Cijeni to što je postigao, veseli se uspjehu svojih pjesama i zbog toga što zna da one imaju svoj život na koji on, nakon što ih pusti na tržište, više nema utjecaja. Stalo mu je da ispravno živi, ima svoje standarde, nosi skromnost. Misli da ne smije lagati u svojem životu.
To je ta prednost realiziranih ljudi i uspješnih umjetnika, da su zadovoljni onime što rade i da su svjesni koliko vrijede. Zlatan Stipišić Gibonni ima sve pokazatelje uspješnosti, ali i kvalitete. Ne cendra o ljubavi u tekstovima iako je nježan do suza. Naravno da se mnogi osvajač ženskih srca okoristio njime, ali i to je sudbina dobrih riječi.
Iskren u pjesmama
- Drago mi je kada pjesma koja nije pisana da bude hit na top-listama dobro prođe. Pišeš neke pjesme u kojima se ogoliš do kraja, uđeš si ispod kože, pokažeš u najgorem svjetlu, svu svoju intimu. Te pjesme nisu pisane da bi bile dopadljive, izvan su standarda. Najveći mi je kompliment da su upravo te najuspješnije, a ljudi te prepoznaju i prihvate. To postane najslađe na ovom putu. Ne pišem pjesme da bi bile dopadljive, neki put su i preduge za komercijalne standarde etera, ali one nisu rađene da bi bile hitovi - kaže Gibonni dok sjedimo uz more u Splitu. Došao je na vrijeme, poštuje tuđe vrijeme, a istodobno ima razumijevanja za kašnjenje zbog prometa. O zagrebačkom koncertu već dugo razmišlja.
Smatra velikim komplimentom potez zagrebačke publike koja je gotovo dva i pol mjeseca prije koncerta kupila karte za više od pola dvorane. Zagreb ga očekuje.
- Za Zagreb se koncentriram, imam publiku koja redovito dolazi na moje koncerte i zbog njih se, među ostalim, moram truditi da se ne ponavljam, da im koncerti ne budu isti. Zagreb mora imati svoju posebnu set listu jer zagrebačka se publika pojavi i na koncertu u Opatiji i u Zagrebu. Ta pažnja publike zaslužuje svoju set listu na svakom nastupu - govori, ne otkrivajući što im priprema. Nenametljiv je u razgovoru, ima one soft skills da sasluša sugovornika ma koliko ga gnjavio.
Ne pokazuje da mu je to dio posla, nego ispadne da uistinu razgovara, sluša, iznenadi se, prizna da je zatečen, nasmije se rečenicama, i svojima i tuđim, razgovara u ugodnom tonu. Ne inzistira na tome da bude pametniji ni iskusniji, ali sve o čemu govori pokazuje da razmišlja, puno čita, poziva se na činjenice kao dobre argumente, referira se na dobre knjige i napravi razgovor poučnim. Gibonni je izrastao iz onog Splita koji se 80-ih opisivao mračnim iako on sam, s pravom, kaže da su to bile tamne godine i da je svagdje bilo isto. Ono što ističe je da Split nije bio određen modelom glazbe.
Mračni Split
- Možeš u to dvorište gledati s nekoliko prozora. Moje je društvo bilo unikatno, u njemu je bio Dino sa svojim funkyjem, Daleka obala, Belan je bio rockabilly s Đavolima, Ban je bio neki mediteranski kantautor, ja sam imao druge korijene, bio sam u hard rocku. Ali mi nismo bili povezani glazbom, nego prijateljstvom. Pisao sam im tekstove, pjevao prateće vokale, oni su meni bili prateći vokali, dolazili su u studio kao stariji, iskusniji, savjetovali bubnjara kako da dobije bolji groove. Nas nije povezivao zvuk kao što je bio punk u Rijeci, Ljubljani, New Primitivsi u Sarajevu, novi val u Zagrebu, nas je povezivalo prijateljstvo.
Jednom se Đavolima razbolio bubnjar i trebalo ga je zamijeniti pa je išao moj bubnjar. Đavoli su bili odjeveni kao u pedesetima, a moj se bubnjar pojavio s dugom kosom, naušnicama, kao da je iz Gunsa. Držali smo do prijateljstva puno više nego do forme i zato je Split bio poseban. Bilo je to doba velike inflacije, nismo imali nikakve planove, a nismo ih ni mogli praviti. Ni pametniji od nas nisu ih mogli imati. Bili smo sretni da idemo negdje svirati i ništa dalje nismo razmišljali - govori o danima kada glazba nije bila karijera.
Teški trenuci
Spominje prijatelje i diskretno pogledava u telefon jer cijelo jutro komunicira s Oliverovom obitelji. Prijatelji su i on je prisutan, kao i svi prijatelji. Dok govori o mladosti, postane očito da mu je glazba i tada bila cijeli svijet i nije mu bilo jednostavno. Svojedobno je rekao kako je, jer nije bilo drukčije, cijela obitelj živjela od suprugine plaće dok je on vjerovao u sebe. Istina je i da je to jedino bilo moguće i jedino ispravno, ali je i bilo teško, to su trenuci kada se sva samopouzdanja urušavaju.
- Da, prolazio sam kroz teški bad, vrijeme kada sam bio potpuno beskoristan u smislu plaćanja računa. Tada se pitaš vrijedi li više umjetnički moral ili ljudski moral u kojem moraš biti muško u svom životu. Tada sam radio kompromise i pisao pjesme po narudžbi. Bio sam blagoslovljen jer su sve te pjesme bile prosječne, slabe i neuspješne. Sve što sam radio iz srca bilo je uspješno! Zamisli da je bilo obrnuto i da cijeli život moram provesti u fakeu! - govori sa zabrinutošću čovjeka koji je svjestan da je život mogao ispasti drukčije. Valjda ga štite zvijezde ili netko, a svakako je dosta vidio i od svoga oca.
Otac kao uzor
No veliki umjetnici, kakav je bio njegov otac, veliki pjesnik Ljubo Stipišić Delmata, uvijek su u drukčijoj poziciji kada ih se promatra iz neposredne blizine, kada si nekome takvome sin. - Naravno da je ostavio velik utjecaj, kao i svaki otac - kaže Gibonni. - Bio je izvanserijski pjesnik. Postoje, uvjetno rečeno, dvije faze kroz koje obilježavaju naš odnos oca i sina. Do moje neke 22. ili 23. godine bio mi je kućni autoritet i sve smo prolazili kroz malo odrješitih riječi. Kasnije smo bili prijatelji, počeli ozbiljno razgovarati i zahvalan sam mu za obje faze. Da nije bio strog, tko zna kakav bih ja bio, očito mi je trebao žandar u toj fazi.
Ljudi s roditeljima imaju odnose na raznim razinama bliskosti, neki puta se te uloge potpuno mijenjaju. Moj je otac bio osoba velike širine, intelektualac koji je baštinio nasljeđe svojevrsnog etna i čuvao ga, ali i bio kreativan, nije imao nikakvih predrasuda, vidio je najbolje - opisuje Gibonni dio života s ocem. Gibonni je socijalno osjetljiv, često sudjeluje u humanitarnim akcijama, pomaže na raznim stranama. - Ne znam, meni je to prirodno. Mislim da je to sama bit ljudi, pomoći drugima. Naime, jednostavno je, dobro je napraviti neke korisne stvari. Zato i sudjelujem u tome, ali mislim da je najbolje kada ljudi pomažu unutar svoje branše, tada najbolje znaju kako pomoći.
Socijalno osjetljiv
Svojedobno smo imali akciju kojom smo donirali instrumente za muzičku školu u Pakracu i bilo je najprirodnije sudjelovati u nečemu gdje se najbolje snalaziš, gdje si doma - kaže. Bilo mu je prirodno i to što su Oliver i on odlučili veći dio novca s posljednjeg albuma namijeniti Dječjem selu Lekenik. To je Gibo. Ono što pokaže je zadovoljstvo kada shvati da neke pjesme odu puno dalje no što je zamišljao.
Nisam postao ovisnik
- Najbolji je osjećaj kada shvatiš da je publika prihvatila nekomercijalnu pjesmu. Takva je “Posoljeni zrak i razlivena tinta”. Tu kažem da sam imao sreće, ne pameti, da nisam završio kao ovisnik. Ili “Udica” koja govori o svim carstvima za koje su naši preci ratovali, a nisu osjećali kao svoje, o svim mladim ljudima koji su došli ovamo, ginuli, a nisu bili na svojem. Ili “Anđeo”, gdje vidiš moj stav o nekoj maloljetnici koju bodriš da izdrži kao samohrana majka. Tko to može izdržati? I onda kada se ispostavi da ljudi pažljivo prate, da su to riječi koje prepoznaju, onda si jako zadovoljan - govori. - Postoje teme koje ne možeš napisati iako ih nosiš u sebi, nisi zreo. Prave se stvari dogode onda kada im ne smetaš da se dogode.
Svi imamo svoje istine, Leonard Cohen i Ćiro Blažević, ali svatko može iznijeti samo svoju istinu. To je ono što radim u pjesmama - opisuje. Svoje stavove i životno opredjeljenje ne krije. On nije buntovnik i nije fighter, izabire suptilnost. - Ako kažem u pjesmi, “budi kuća za pitome ljude”, onda znaš i što mislim o žilet-žici i trgovini ljudima. Ne moram to i doslovno reći, ali trebalo bi biti jasno što mislim o kasapljenju Europe, njezinu sužavanju. Ideal Europe mi je da se ukrcaš u auto u Osijeku i da izađeš u Kopenhagenu a da te nitko ne pita za dokumente i da ih pokažeš tek na recepciji hotela. Sada se to sve, ta miroljubiva ideja urušava, a u mojim pjesmama možeš lako razaznati jesam li na strani urušavanja ili negdje drugdje - reći će mirno i odlučno.
Svjestan je da pjesme, bez obzira na to što im je on namijenio, imaju svoj život.
Događalo se da mi neke pjesme postanu uspješne nakon deset godina, “Tempera” je objavljena 1996., a popularna je bila 2001. Nikada ne znaš. Sve ima svoj život, knjige, predstave, filmovi, pjesme. Zato ne treba sve gledati kroz snajper box officea. Volio sam uvijek entuzijaste koji slijepo vjeruju. Coppola je snimio “Apokalipsu danas” sa svojim novcem jer nijedan studio nije vjerovao u film. I bili su u pravu jer film je bankrotirao. Ali danas nema ni jednog udžbenika, ni jedne akademije u kojoj se ne govori o “Apokalipsi” - smije se navodeći uporne tipove koji su mu zbog tvrdoglavosti postali dragi.
Kada se upusti u pisanje, stvaranje novih pjesama, u stvari se dovodi u slične situacije, izgleda kao da je na početku. Nema luksuza i ugodnosti, prepušta se asketskoj atmosferi, povuče se na brodicu. - Pišem na brodici, treba mi kao što svakom djetetu treba njegova kućica na stablu. Tako meni onih sedam metara puno znači pa makar brod bio mjesecima privezan.
Treba mi fizički odmak od šaltera, telefona, od toga da me netko racionalno treba. Postoje ljudi koji sve to mogu, divim im se, oni su genijalni, jednom rukom stvaraju, a drugom obavljaju redovne stvari u životu. Ja ne mogu, moram biti u svojoj atmosferi. Da bih nešto napisao, moram čuti svoje misli, a to ne mogu u realnom svijetu. Dan se sastoji u površnosti, ali to je život. Svaki dan potrošiš 45 minuta za parkiranje, a za to vrijeme bi bilo bolje učiti francuski ili mandarinski. Zato se moram fizički izmaknuti.
Ovi koji su razumjeli stvari uvijek su bježali, Kurt Cobain je bježao u šumu, Rolling Stonesi u Maroko, Beatlesi u Indiju, Arsen u Šibenik! Ako si odgovorna osoba, onda moraš dan ispuniti obavezama, a one su najčešće obavljanje. Tada se čovjek ne čuje. Jednom mi je otac rekao odličnu rečenicu: Čovječe, vrati se sebi dok još imaš kome - govori Gibonni o svom kreativnom procesu.
Shizofrenik
Da, kod svakog je kreativca to vrsta ludila, a on je jedan od rijetkih koji ima i pismenu potvrdu. Kada je bio mlad, odlučio je izbjeći onu vojsku i pretvarao se da ima problema. Dobio je dijagnozu shizofrenika i riješio se uniforme pa zapalio u Berlin. Njemačka ga je naučila metodičnosti, mogućnosti da kad sluša možda i najgore bandove da uvijek ima pažnju, da mu ne promakne dobar muzičar ili pojedinac.
Vratio se obećavši producentu da ima dobar band s kojim može svirati dobre stvari, ali je ispalo da su dečki odlučili drukčije, a on je napravio solo karijeru. Krenuo je s hard rockom, ali je danas sve drukčije. Sluša sve jer kaže da sluša talente, dobre muzičare, a njih neće čuti ako sluša samo edan žanr. Uspoređuje to s filmovima i primjerom u kojem svi gledamo razne vrste, ne samo SF ili vesterne.
- Hard rock ne trpi nikakav fake, nemoguće je odsvirati album kao što ga je odsvirao Motorhead ako uistinu tako ne živiš. Ako si kao ja, ujutro s djecom ispravljaš domaću zadaću, ne možeš se navečer popeti na pozornicu i transformirati se u buntovnika. To je muzika koja se mora svirati hormonalno i tu nema prevare - kaže i nastavi s pripremama za Zagreb. Vrati se na svoju brodicu.
Domaća scena nije centralizirana
Iza Gibonnija je uspješan koncert u Ljubljani, dobro je raspoložen.
- Slovenija funkcionira i zimi i ljeti, nevjerojatna je to zemlja. Gdje god da dođeš, pa i u najmanji grad, uvijek svi žele doći na koncert kao da je mobilizacija stanovništva. Ljudi vole i dobro reagiraju na nastupe. Nisu centralizirani, stvari se ne događaju samo na jednome mjestu, nego svagdje. Kao da je svaka sredina radila na tome da postoji prostor za muziku - kaže kroz osmijeh.
- S Hrvatskom je isto i to je odlično. Pogledajmo što se događa u Istri, Puli, Splitu, Zagrebu, Rijeci… Svagdje se svira, postoji bezbroj dobrih glazbenih festivala.To je odlično - oduševljen je Gibonni našom scenom te navodi kako nije tako po mnogim zemljama Europe.
- Austrija je samo Beč, u godini dana nastupio sam sedam puta i svih sedam puta je to bilo u Beču, ne nastupa se nigdje drugdje.
Mađarska je Budimpešta, tamo sam nastupao tri puta i sva tri puta je to bila Budimpešta.
Češka isto, sva tri puta u Pragu. Svira se kao u antičkoj Grčkoj s gradovima državama - priča splitski glazbenik o koncertnim iskustvima u zemlji i regiji.