Naš proslavljeni pijanist i skladatelj Matej Meštrović 15. travnja izaći će na scenu njujorškog Carnegie Halla. Naklonit će se ispred 2800 ljudi koji će sjediti u Stern Auditorium dvorani, a potom će sjesti za klavir.
Prebirući po tipkama, publici će premijerno izvesti svoju “Dunavsku rapsodiju”, a potom će im svirati i “Kinesku” te “New England rapsodiju”. Publika će, može se očekivati, na tom koncertu biti jednako opuštena kao i na svim njegovim koncertima. Nema kod njega kašljanja u pauzama i pljeskanja samo u određenim trenucima: ovaj umjetnik kojeg kritičari nazivaju našim “najsvestranijim umjetnikom i glazbenikom” svoju publiku uvijek ohrabri da plješću kad god požele i s njima komunicira za vrijeme trajanja koncerta.
Novi album
- U životu čovjek rijetko dobije priliku nastupati baš u Carnegie Hallu, tako da to treba cijeniti. No, istovremeno na to gledam kao na još samo jednu stranicu više, još jednu fantastičnu stvar u karijeri. U toj su koncertnoj dvorani dosad nastupali i Ivo Pogorelić i Radovan Vlatković, tako da nisam prvi Hrvat koji njoj nastupa. No, jako mi je važno to što u nju dolazim istovremeno i kao pijanist i kao kompozitor, jer ću izvesti svoje skladbe - kaže Meštrović, s kojim smo se našli u Koncertnoj dvorani Lisinski.
Došao je na zadnju probu prije današnjeg koncerta, na kojem će praizvesti svoju “Kinesku rapsodiju”, i to u sklopu proslave kineske Nove godine. Tu će 12-minutnu rapsodiju prvi na svijetu moći će čuti upravo posjetitelji Lisinskog. Kod stvaranja tog djela uzeo je tri najpopularnije kineske melodije i interpretirao ih na svoj način. Kao što to uvijek i radi, a publika, sudeći po broju prodanih albuma i karata za koncerte diljem svijeta, to prepoznaje i voli.
Upravo će u Lisinskom u svibnju snimiti svoj novi album “Tri rapsodije”, na kojem će se nalaziti “Kineska”, “Dunavska” i “New England”. Nakon toga sa svojim triom “Orient Expresto” putuje u Kinu, gdje će tri tjedna nastupati u koncertnim dvoranama diljem te zemlje.
Kako je uopće došlo do toga da ga se pozove da nastupi u Carnegie Hallu, pitam ga. Kaže kako je to zapravo priča koja se dosta dugo “kuhala”. Sve je počelo s njegovim zadnjim albumom “4 godišnja doba za 3 klavira”, koji je snimio s Matijom Dedićem i Hakanom Ali Tokerom. Album su objavili prije šest mjeseci i, kaže, odmah je postao apsolutni hit diljem svijeta. Čak ga je Spotify, online glazbeni servis, uvrstio među 50 najboljih klasičnih izdanja na svojim listama. Nakon toga je s Dedićem i Al Tokerom krenuo u turneju po našoj zemlji: obišli su četiri HNK. Gost na svim koncertima bio je američki pijanist Matthew Mayer.
- Vukli smo klavire sa sobom od kazališta do kazališta, jer nije svaka od tih kuća imala dovoljno instrumenata koji su u dobrom stanju. Sam sam platio taj prijevoz, ali to nije toliko ni važno. Na koncert u Zagrebu je došao vlasnik PARMA Recordings, kuće koja je izdavač mojih albuma. Oduševilo ga je ono što je vidio - ljudi različite dobi u publici, moja komunikacija s njima, marketing koji je pratio naše koncerte - prisjeća se Meštrović.
Još za vrijeme tog razgovora odlučio mu je dati da posluša “Dunavsku rapsodiju”. Nju je, inače, napisao za otvaranje DunavArt Festivala u Vukovaru prije više od dvije godine, no nikad nije izvedena. Ubrzo nakon tog koncerta u HNK došao je poziv za Carnegie Hall.
Otvorenost svijetu
- Rekli su mi kako oni u PARMI jako vole slušati moju glazbu. A kad vam to kaže izdavač u kući koja je specijalizirana baš za klasičnu glazbu, onda to jako puno znači. Možda se nekome moj uspjeh može činiti kao da se dogodio preko noći, ali on je zapravo samo rezultat dugogodišnjeg napornog rada. Ne vjerujem u kreativnost koja dolazi bez rada - kaže Meštrović, koji dodaje kako mu je od samog početka karijere bilo jasno da nije dovoljno samo stvoriti dobru glazbu, već ju je nužno ljudima dobro i predstaviti. Osim toga, dodaje, uvijek je razmišljao kako doprijeti do publike.
- Treba pronaći način da se približiš ljudima koji nemaju veze s klasičnom glazbom. Imam publiku koja voli moju glazbu i oni su jedna šarena skupina: od školaraca do umirovljenika. Ljudi danas vole i žele čuti klasiku, ali je se možda i boje. Zbog toga se ja zafrkavam, smijem se, opuštam ljude i omogućujem im da uživaju u glazbi koju izvodim. Bitna je prisutnost na društvenim mrežama, otvorenost svijetu - kaže umjetnik koji priznaje kako je zapravo radoholičar. Nije mu problem raditi i po 12 sati dnevno, a znalo se dogoditi da ga supruga i sin dolaze podsjetiti da tog dana nije ništa pojeo.