Neki dan mi prijateljica mojih godina reče kako gradom kruži nova uzrečica prema kojoj “stare koke valja čuvati pokraj sebe, a mladu piletinu odbaciti jer je puna salmonele”. Na stranu bakterija pred kojom Hrvati strepe kao prije koje stoljeće pred najezdom Turaka, mačizam i kriza srednjih godina, ali taj kratki vic podesan je i za primjenu u današnjoj popularnoj glazbi. Kad ode na YouTube pa vidi kako izgledaju današnje ženske pop-zvijezde, svakom iole zdravom muškarcu svakakvi filmovi prođu kroz glavu, ali “mute” je za te pop-starlete bogomdana tipka koju valja isključiti tek kad čovjek nabasa na stare koke poput Emmylou Harris, Lucinde Williams, Patti Smith ili Chrissie Hynde. Ako ćemo o ovodobnim pošastima, ageism ili teror mladosti da je tako prevedemo, najprezentnija u pop i IT industriji, mnogo je opasnija od salmonele pa i svih onih terora pred kojima strepi Europa.
“Odani sljedbenici mode” to neće prihvatiti jer za njih je samo novo dobro čak i kad se pod time otkriva topla voda, i to slabašnog mlaza, ali niz starijih imena valja otpisati tek kad odu na bolji svijet. Upravo je Chrissie relativno nedavno izjavila kako ćemo u narednih desetak godina pokopati sve velikane glazbe 20. stoljeća. To i ne bi bio problem kada bismo dobili podjednako jake novajlije, ali nije tako jer, prema Hynde, pravih muškaraca kakve su nekoć s 27 predstavljali Frank Sinatra ili Otis Redding ima vrlo malo. To stoji i za žene, a zgodno je primijetiti kako je Hynde zbog svojih stavova često (bila) na meti feministica iako je za masu njih überfeministica, i to osvjedočena koliko i kao borbena aktivistica za prava životinja. Među svim tim novim djevojkama s mikrofonom (i gitarom) u ruci teško je naći neku al pari Chrissie, Patti ili Lucindi.
Njihovi glasovi, kao i u 70-ima ili 80-ima, ostali su seksi, snažni i zavodljivi, a život koji su proživjele samo je pojačao onu gorku i tamnu notu u njima. Čak im i traperice stoje kao salivene, a i Chrissie, nakon tri braka iza sebe, zvuči kao da med s do krvi izgriženih usana cijedi po zahrđaloj bačvi uglja. Takvom je glasu Dan Auerbach iz The Black Keys i Akrona iz kojeg potječe i Chrissie podario okruženje koje se dosad u radovima The Pretendersa više naslućivalo nego što je doista bilo prisutno. Već uvodna, naslovna skladba daje do znanja kako je “Alone” sazdan na postulatima garažnog rocka, soula, rhythm & bluesa, twanga i proto-punka, odnosno svega onoga na potezu od Ronettesa i Duane Eddyja preko Dylana i Byrdsa, Hendrixa i Reddinga do Sonicsa i Stoogesa što je formiralo The Pretenderse kao britanske ikone punka i novog vala čijih je nekoliko članova pokopala Amerikanka koja je pero rock kritičarke odbacila zbog gitare i mikrofona. Jedna druga izreka rekla bi “ne činite to kod kuće”, a pogotovo ne u javnosti, osim ako niste talentirani poput Chrissie Hynde.