Zbog osmomjesečnog bolovanja nisam aktivno pratio popularnu glazbu kao što sam to činio prethodnih godina. Ta suha i za mene neugodna činjenica morala se odraziti i na godišnju listu najboljih albuma 2015. jer kad je čovjek bolestan, onda se automatski okreće bliskim i poznatim osobama, pa tako i glazbenim favoritima iz mladosti. To je i ključ za “dešifriranje” ove liste, ako vam je potreban.
Naravno, subjektivne zdravstvene okolnosti ne znače da sam se oglušio o neke zanimljive nove kantautor(ic)e ili novije bendove, kao ni to da na ovoj listi nema glazbenih izdanja u rasponu od arhivskog rhythm & bluesa i soula, preko rocka i punka do repa i elektronike, barem u onoj mjeri u kojoj su me ova ili ona izdanja fascinirala svojom kvalitetom i zanimljivošću. Neću raspredati o prevladavajućim trendovima kojih, izuzev dominacije EDM-a na top-listama najvrćenijih i najtraženijih pjesama, gotovo da i nema.
Želim tek konstatirati kako mi je iznimno drago što je album kao “artistički format” podjednako funkcionalan i važan i u doba streaminga na zahtjev kakav preferira (mlađa) publika kao što je bio i u “zlatno doba” vinilnih LP ploča koje su ponovno sve više prisutne i u našim, preostalim trgovinama glazbenih izdanja. Još mi je draže što su se neki meni iznimno dragi bendovi poput The Sonicsa, The Chillsa i Sleater-Kinney vratili u akciju, i to izvanredno dobrim albumima, zbog čega su se i našli tako visoko na listi. Ipak to, kao ni vrtoglava naklada Adelina albuma “25”, kojeg nema u streamingu, ne nipodoštava činjenicu da su streaming servisi, posebice YouTube, često ubitačni za izvođače i njihove albume, kako to tvrdi Thom Yorke iz Radioheada.
1. The Sonics
This Is The Sonics
Kad ne bi znao, prvo što bi nakon uvodnih taktova razuzdanih gitara, divljeg klavira, vatrozida ritam-sekcije, gromovitog vokala i razularenog saksofona pomislio slušatelj jest da su The Sonics neki novi bend napaljenih i raspaljenih mladoturaka rock’n’rolla, koji se furaju na prve garage-punk bendove iz sredine 60-ih. Istina je posve drugačija jer su The Sonics osnovani u Seattleu početkom 60-ih, čak prije The Rolling Stonesa, a epohalni debi album “Here Are The Sonics” s nizom kultnih pjesama garažnog punka objavili 1965. godine. Naredni, “Boom”, objavili su 1966. godine, a sada su napokon snimili i pravi treći album s novim pjesmama. Pokušao sam okrenuti kako god sam znao i umio, govorio sam sebi kako su The Sonics užasno simplificiran, čak primitivan rock’n’roll bend ljudi zašlih u osmo desetljeće života te kako tu nema ničega novog, ali nije uspjelo. Jednostavno, ništa bolje, zabavnije i strastvenije moje uši nisu čule u 2015. godini od albuma “This Is The Sonics”, a imajući na umu da su The Sonics nedavno u Beču nastupili na Dan mrtvih, poput jeze me preplavila misao kako je njihov treći album nešto poput karmina za rock’n’roll. No, čak i da ta misao stoji, za nju nisu krivi The Sonics. Upravo suprotno, “This Is The Sonics” je testament onoga što je rock’n’roll bio i što je možda trebao ostati - krajnje jednostavna glazba koja osvaja energičnošću, žestinom, strašću i naelektriziranošću, ovaj put u produkciji Jima Diamonda, basista detroitskog Dirtbombsa koji je producirao i prva dva albuma The White Stripesa. Treći album The Sonicsa, objavljen gotovo pola stoljeća nakon njihova posljednjeg službenog albuma, bizaran je kuriozitet, ali i remek-djelo jednog, budimo realni, mikro-žanra zvanog garage-punk koji, unatoč svemu, odbija izdahnuti, no s obzirom na to da ionako živimo u doba žanrovske rascjepkanosti, proglašenje “This Is The Sonics” kao najboljeg albuma 2015. godine je zov srca i “povratak u budućnost” kojemu nisam uspio odoljeti baš kao ni The Stooges, Ramones i Sex Pistols kad su krenuli u revoluciju rocka.
2. Sleater-Kinney
No Cities To Love
I drugi najbolji album na ovoj listi najboljih albuma 2015. godine čin je povratka u akciju benda koji u ovom slučaju nije bio diskografski aktivan ravno deset godina, što je u usporedbi s The Sonics zanemariva pauza u radu. Zgodno je što i ženski trio Sleater-Kinney dolazi iz istoga sjeverozapadnog kutka Amerike kao i The Sonics koji su im možda bili jedan od uzora. Ono što me oduševilo na povratničkom albumu “No Cities To Love” jest to što Corin, Carrie i Janet, premda nadomak pedesete godine života, grizu onako kako bi to trebali činiti indie-rock sastavi čiji su članovi upola ili barem za trećinu mlađi od njih, ali iz nekog razloga to ne čine, nego metiljaju po instrumentima i za mikrofonom kao da već mjesecima nisu pojeli pošteni doručak. “No Cities To Love” je koncentrat svega onoga što bi punk-rock i danas trebao biti; album kojim Sleater-Kinney ponosno i visoko dižu srednji prst mainstream pop i rock glazbi baš kao što su to činili Ramonesi, Sex Pistolsi ili The Clash 1977. godine, pri čemu su jasne i poveznice s njihovim post-punk rođakinjama iz Raincoatsa, The Slitsa i X-Ray Spexa, ali i rock’n’roll ikonama poput Patti Smith, Joan Jett, Chrissie Hynde, Kim Gordon i P.J. Harvey te ženskim riot-grrrl bendovima poput L7, Bikini Kill, 7 Year Bitch i Lunachicks kojima su nekoć i same pripadale. Već dugo nije bilo tako ekstatičnog i eksplozivnog rock albuma, možda još od debija Arctic Monkeysa, no ovaj put ga nisu snimili klinici, nego mogući uzori naših Punčki.
3. Joanna Newsom
Divers
U današnjoj popularnoj glazbi naići ćete na svakojake bizarnosti, ali malo koja se može mjeriti s onime što čini ova nježna djevojka s harfom i zahtjevnim sopranom iz okolice Los Angelesa. Podjednako je čudno da je snimku ovako tihog albuma realizirao bog buke Steve Albini i producent gromoglasnih djela Pixiesa i Nirvane. Nemojte dopustiti da vas od ljepote Joannine glazbe i pjesama odvrati njezin glas “umiruće mačke”, ušuškan u nježne zvuke harfe, rominjajućeg klavira i koprenu svilenkastih gudača i lahorastih puhača Praške filharmonije uz tek pokoji obris gitara i bubnjeva u hibridu renesansne glazbe, psihodelije i countryja, keltskog i apalačijanskog folka, njuorlinškog jazza i bluesa te avangardnog popa. Uz takvu glazbenu pratnju graciozna, fragilna i vilinska Joanna raspreda priče o protoku vremena i kako ono utječe na čovječanstvo i svakoga od nas: od rođenja do smrti, od postanka do sumraka civilizacije, uz ljubav kao božansku silu. Malo je toga u današnjoj glazbi što (me) osvaja ljepotom kao pjesme i glas Joanne Newsom, kćeri oca gitarista i majke klasične pijanistice, koja se doima poput kćeri Kate Bush i unuke Joni Mitchell ili nećakinje Karen Dalton, Laure Nyro i Lauire Anderson, odnosno Syda Barretta, Willa Oldhama i Billa Callahana.
4. Bob Dylan
Shadows In The Night
Posljednjih četvrt stoljeća Dylanovo meketanje pretvorilo se u klohotanje, hroptanje i grgljanje koje bi samo vrlo maštovit čovjek mogao zamisliti u izvedbama Sinatrinih skladbi. No, iskusni i mudri iščašenjak Bob nije sebe podredio Sinatri, odnosno orkestracijama big banda, nego mu odao drugačiji tip počasti, “prevevši” odabrane pjesme u verzije tugaljivog country comba iz prašnjavog, polupraznog bara. Ogolio ih je do kosti i prosušio, a istaknutu ulogu podario pedal steel gitari Donnieja Herrona uz koju, približen mikrofonu, lagano pjevuši poput “croonera”, što je uloga kakvu dosad nikad nije odigrao. Album bez ijednog slabog trenutka koji, treba li tražiti eventualne usporedbe, donekle nalikuje stilistici albuma Toma Waitsa iz 70-ih i megaseleru “Stardust” Willieja Nelsona iz 1978. godine.
5. The Chills
Silver Bullets
Kao i u 80-ima i prvoj polovini 90-ih, The Chills su ostali jedna od najbolje čuvanih tajni popularne glazbe, kultni sastav konosera jedne drugačije i mnogo ukusnije pop stilistike od one kakva već četvrt stoljeća prevladava na top-listama singlova i najvrćenijih pjesama. Prekrasno ustrojene gitare, gotovo u suglasju s onime što čine naši Bambi Molestersi i njihovi prijatelji iz R.E.M.-a pa sve do Byrdsa i Beach Boysa, uz vokal Martina Phillipsa čiju mekoću i toplinu nisu uništili ni dugogodišnja ovisnost o drogama, ni hepatitis C, aduti su privlačnosti The Chillsa na prvom novom albumu u 20 godina, o ekologiji i globalnim političkim temama koje su zapravo i naše, lokalne.
6. Low
Ones And Sixes
Nešto je duboko mračno, gotovo prijeteće u glazbi trija Low iz Dulutha u kojem je rođen Dylan, a posebice na jedanaestom albumu “Ones And Sixes” na kojem su fascinantno pomirili akustiku i elektroniku. Upravo taj kontrapunkt, uz naglašenu važnost tišine u kompozicijama, najjača je osobina produhovljene glazbe trija Low u što se uklapa i bizaran podatak prema kojemu je Alan Sparhawk, nakon živčanog sloma prije desetak godina, uvjerio sebe da je antikrist. Prije će biti da ga je dodirnula Božja ruka, ne ona Maradone, nego ona koja u glazbu unosi svetost.
7. Sufjan Stevens
Carrie & Lowell
Dosad smo Sufjana Stevensa smatrali genijem baroque-popa koji kao od šale može ustrojiti orkestre od nekoliko desetaka glazbenika. No, Sufjan je istodobno i genij folka, a baš se takvim ukazao na intimnom i prekrasnom albumu o majci shizofreničarki i očuhu koji mu je pomogao osnovati diskografsku kuću Asthmatic Kitty. Često u falsetu, okružen tek vokalnim harmonijama i jednim, najviše dva instrumenta istodobno snimljena u kućnom studiju ili na iPhoneu, Sufjan Stevens je iznjedrio jedno od najosjećajnijih djela koje sam čuo u proteklih petnaest godina.
8. John Grant
Grey Tickles, Black Pressure
U očima Crkve veliki grešnici ili nevjernici, u stvarnom životu imaju snažniju vjeru u ljubav, čovjeka, život i Boga od uobičajenih vjernika. Potvrdio je to i John Grant na novom albumu “Grey Tickles, Black Pressure”, setu naglašeno kantautorskih skladbi uronjenih u hladan i mračan synth-pop ranih 80-ih i nervozan Krautrock 70-ih. Svi koji su odrastali uz Johna Foxxa i rani Ultravox, Cocteau Twins i Japan, Human League i Kraftwerk, OMD i Depeche Mode, rado će se zagubiti u virovima analognih sintesajzera i antiknih ritam-mašina te storijama iz njegova burnog života.
9. Courtney Barnett
Sometimes I Sit And Think, and Sometimes I Just Sit
Najsimpatičniji, a prema mojim saznanjima i najbolji debitantski album ovogodišnje produkcije djelo je mlade australske kantautorice Courtney Barnett. I ona je pobornica minimalizma zasnovanog na svetom trojstvu gitare, basa i bubnjeva, a vinjete koje zvuče kao da ih zapisuje na terasi nekog melburnskog bara - dok sjedi i razmišlja ili samo sjedi, premda pjeva i o tome da tjedno štedi 23 dolara jer si doma spravlja cappuccino umjesto da ga pije u kafeu - bliske su Lou Reedu onoliko koliko to mogu biti od “kćeri” koju nekadašnji lider Velvet Undergrounda nikada nije imao ili imaginarnoj “nećakinji” P.J. Harvey.
10. Alabama Shakes
Sound & Color
Rasno miješana vintage-soul momčad iz Muscle Shoalsa, Alabama, o kojem su pjevale i legende južnjačkog rocka Lynyrd Skynyrd, uzor je i za ovu rasno miješanu momčad iz Alabama Shakesa koju predvodi jedna od najmoćnijih pjevačica današnjice, Brittany Howard koja, blagoslovljena bila, podjednakim uzorima smatra i Arethu Franklin i AC/DC. Na drugom albumu Alabama Shakes otvorili su još neke glazbene kanale djelovanja, potvrđujući da nenadani uspjeh prvijenca “Boys & Girls” nije bio slučajan.
11. Matthew E. White
Fresh Blood
Naprosto je nevjerojatno da je ponajbolji album “crnačke” glazbe potpisao dugokosi i bradati 33-godišnji bijelac iz Richmonda u Virginiji. “Fresh Blood” je komad soula kakav afroamerički izvođači gotovo da više i ne znaju stvarati, ne računamo li iznimke poput ovogodišnjeg izdanja Leona Bridgesa ili rasno miješane sastave poput Alabama Shakesa i Sharon Jones & The Dap Kingsa. Raskošno, ali ne i kičasto produciran, s briljantno ustrojenim puhačima i gudačima, “Fresh Blood” je “mali veliki album” soula i baroknog popa.
12. Kurt Vile
B’lieve I’m Goin’ Down
Prošle godine s The War On Drugs, a ove sa šestim samostalnim i najupečatljivijim albumom u karijeri, filadelfijski čarobnjak s gitarom ponovno je visoko odskočio na listi najboljih glazbenih izdanja. Zanimljivo je da Kurt ne puši travu, iako “B’lieve I’m Goin’ Down” - to vrijedi i za ranije albume - zvuči kao da ga je mogao osmisliti i snimiti jedino čovjek koji puši najmanje četiri jointa dnevno. Kako god, Vile je genij mota “manje je više” pa u njega nehajno okinut akord ili kratka dionica na klaviru donosi više uzbuđenja nego sva tehnološka čuda suvremenog popa.
13. James Leg
Below The Belt
Pakleni klavijaturist James Leg, nekoć član Immortal Lee County Killersa i Black Diamond Heaviesa, zakopan je u primordijalni blues, južnjački rock, honky-tonk i psihodeliju poput nesretnika koji zaslužuju razvaljivati arene, ali usudom bivaju osuđeni na klubove za stotinjak ljudi u kojima se zauzvrat i danas skriva najbolji rock’n’roll. Nepravda je to za čovjeka koji u grlu ima grotlo poput pokojnog Screamin’ Jaya Hawkinsa, isijava energijom poput Jerryja Leeja Lewisa u praskozorje rock & rolla i Iggyja Popa u prapočecima punka, a klavijature tretira onako kako gitaru tretira Jon Spencer.
14. Left Lane Cruiser
Dirty Spliff Blues
Stilski gledano, ovi brijači nešto su poput mosta između starih bluzmena s Fat Possuma poput R.L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha, blues-punka Jona Spencera i ranih albuma The Black Keysa, garage-rocka Black Diamond Heaviesa s čijim su Jamesom Legom snimili zajednički album obrada “Painkillers”, proto-punka The Stoogesa i The Sonicsa te southern-rocka Allman Brothers Banda. I to je jedini most, potvrđeno i furioznim koncertom u Tvornici kulture, koji mi u ovom trenu treba.
15. Foals
What Went Down
Najglasniji i najteži album Foalsa je monolitna, ali i plesna mješavina masivne električne gitare, čvrste ritam-sekcije, širokopojasnih elektronskih umetaka i ekstatičnih stadionskih melodija s eksplozivnim razrješenjima u produkciji Jamesa Forda iz tech-house dua Simian Mobile Disco. Funkcionalni brak dancea i rocka jedan je od najteže ostvarivih ciljeva u popularnoj glazbi još od amblematskih albuma Stone Rosesa i Primal Screama, no Foals su zbog himničnih skladbi s albuma “What Went Down” zaslužili postati jednim od najvećih britanskih bendova 21. stoljeća.
16. Mercury Rev
The Light In You
Zgodno je primijetiti da je od posljednjih šest, ovo i peti album Mercury Reva objavljen u jesen. Počinje raspadanje i truljenje, sve je naizgled tužno i sivo, ali jesen je i godišnje doba s najljepšim bojama i onim neponovljivim ugođajem koji čovjeka uspješno nagovara da se zavuče pod dekicu i prepusti milovanju tako lijepe glazbe kakvu stvaraju Mercury Rev čiji je “The Light In You” ne samo njihov najbolji album u posljednjih petnaest godina, nego i djelo koje doista zvuči poput najbližeg srodnika antologijskim “Deserter’s Songs” i “All Is Dream”.
17. Public Image Ltd.
What The World Needs Now...
Kao politička životinja koja je u vrijeme eksplozije punka lajala na establishment poput bijesnog psa, Lydon je i danas ostao antiestablishmentski nastrojen, premda je u međuvremenu prerastao u cijenjenog umjetnika. Lucidan i maštovit u poigravanju riječima, hiperbolama, politikom i ekonomijom, ali i u “tjeranju” pratećih glazbenika, Lydon ima sjajnu postavu iskusnih pankera koji su odavno prešli granice žanra, prema novim obzorima i kombinacijama, inzistirajući na tezi da je post-punk donio više kreativne i autorske slobode od punka.
18. Motörhead
Bad Magic
Sve se mijenja, samo Lemmy ne, makar bio pritisnut i teškim stadijem dijabetesa zbog kojega mora odogoditi ili otkazati neke nastupe Motorheada. No, ni bolest nije spriječila Lemmyja da s Motorheadom snimi najbolji album još od glasovite trilogije “Overkill”, “Bomber”, “The Ace Of Spades”. Umro je i njegov stari bubnjar, Phil Animal Taylor, ali Lemmy i dalje jaše, ako ne već zdravstveno, onda barem glazbenički postojan kano klisurina. Nema tu ničega novog, samo poput krvavog bifteka sirov i poput bombardera bolno glasan rock’n’roll.
19. Keith Richards
Crosseyed Heart
Dalek je put do smrti, barem ako ste Keith Richards, a njegov treći samostalni album pun je života, iako je riječ o besramno staromodnom, iskrzanom, poderanom i prašnjavom komadu bluesa, rock’n’rolla, countryja, rhythm & bluesa, folka i boogieja, podjednako blizak onome što su Stonesi činili u 70-ima, ali i “očevima” poput Ledbellyja, Roberta Johnsona, Hanka Williamsa ili Muddyja Watersa. “Crosseyed Heart” srodan je i pojedinim radovima Toma Waitsa i Paula Westerberga s jedne, odnosno Erica Claptona i Marka Knopflera s druge strane bluesa i rocka.
20. Leon Bridges
Coming Home
U produkciji momaka iz alter-rock benda White Denim, “Coming Home” je totalni retro-album 26-godišnjeg crnoputog teksaškog soul i gospel pjevača Leona Bridgesa koji kao da se želi bez srama i zadrške natjecati s najvećim ostvarenjima pjevača poput Sama Cookea. OK, sve smo to već čuli, znamo takve soul pjesme napamet, premda su ove netom napisane, ali “who the fuck cares?” jer “Coming Home” je još jedan podsjetnik zašto su najbolji dani afroameričke glazbe bili oni prije, a ne oni nakon postanka disca i rapa.
21. Destroyer - Poison Seasons
22. Julia Holter - Have You In My Wilderness
23. Robert Forster - Songs To Play
24. Richard Hawley - Hollow Meadows
25. Laura Marling - Short Movie
26. Dave Rawlings Machine - Nashville Obsolete
27. Giant Sand - Heartbreak Pass
28. Bill Ryder-Jones - West Kirby County Primary
29. Ezra Furman - Perpetual Motion People
30. D’Angelo - Black Messiah
31. Kendrick Lamar - To Pimp A Butterfly
32. Mbongwana Star - From Kinshasa
33. Songhoy Blues - Music In Exile
34. Sleaford Mods - Key Markets
35. New Order - Music Complete
36. Chemical Brothers - Born In The Echoes
37. Noel Gallagher’s High Flying Birds - Chasing Yesterday
38. Paul Weller - Saturn’s Pattern
39. Elle King - Love Stuff
40. Adele - 25
41. Kacey Musgraves - Pageant Material
42. Natalie Prass - Natalie Prass
43. Florence And The Machine - How Big, How Blue, How Beautiful
44. Jason Isbell - Something More Than Free
45. Wilco - Star Wars
46. Deerhunter - Fading Frontier
47. Hooton Tennis Club - Highest Point In Cliff Town
48. The Libertines - Anthems For Doomed Youth
49. Gaz Coombes - Matador
50. Graham Parker & The Rumours - Mystery Glue
51. The Decemberists - What A Terrible World, What A Beautiful World
52. The Dead Weather - Dodge And Burn
53. Tame Impala - Currents
54. Tom Jones - Long Lost Suitcase
55. Dave & Phil Alvin - Lost Time
56. St. Germain - St. Germain
57. Rudimental - We The Generation
58. Jamie XX - In Colour
59. Ghost Culture - Ghost Culture
60. Young Fathers - White Men Are Black Man Too