WOODSTOCK

VIDEO, FOTO: Festival na kojem je rock glazba prije 50 godina počela mijenjati svijet

Woodstock, 1960er, 1960s, 1969, Besucher, Festival, Hippies, Musik, Woodstock, Woodstock - Three Days Of Love And Music, spectators, Woodstock, 1960er, 1960s, 1969, Besucher, Festival, Hippies, Musik, Woodstock, Woodstock - Three Days Of Love And Music, spectators, Woodstock - Szene - Festivalbesucher *** Local Caption *** 1969, Image: 145108999, License: Rights-managed, Restrictions: Nur redaktionelle Nutzung im Zusammenhang mit dem Film. Editorial usage only and only related to the movie. Im Falle anderer Verwendungen, kontaktieren Sie uns bitte. For other uses, please contact us., Model Release: no, Credit line: Profimedia, United Archives
Profimedia, United Archives

Woodstock

 

Nakon 50 godina teško je, pa i nemoguće napisati nešto novo, a kamoli nepoznato o Woodstocku kao festivalu koji je u kolovozu 1969. godine postao simbolom jedne velike i važne epohe u rock glazbi i popularnoj kulturi te pridonio tektonskim društvenim promjenama i zaustavljanju rata u Vijetnamu. Uostalom, za najdublji uvid u to kako je uopće došlo do Woodstocka i što se na njemu zbilo najuputnije je pročitati u nas netom objavljenu knjigu “Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu” (2009 HarperCollins/2019. Rockmark) iz pera njegova pokretača Michaela Langa i koautorice Holly George-Warren. A imali ste i nedavno na HRT-u priliku gledati četverodijelni dokumentarac “Woodstock Diary” D. A. Pennebakera, koji, pak, ne valja miješati s glasovitim dokumentarcem “Woodstock” Michaela Wadleigha u produkciji kompanije Warner Bros.

U konačnici, kako to s vremenskim odmakom konstatira i Lang u prologu knjige: “Woodstock je postao simbol naše solidarnosti. I za mene je najviše predstavljao baš to - povezanost jednih s drugima, a nju smo osjetili svi mi koji smo radili na festivalu, svi oni koji su ga posjetili i milijuni onih koji nisu mogli biti prisutni. Tog vikenda u kolovozu, tijekom burnog razdoblja u našoj zemlji, pokazali smo najbolje od sebe i usput stvorili društvo kojem smo težili, pa makar to bilo i nakratko. Bilo je pravo vrijeme, bilo je pravo mjesto, duh je bio pravi, a pravi smo bili i mi. Rezultiralo je to slavljem i potvrdom naše ljudskosti - jedan od rijetkih trenutaka u povijesti, koliko mi je poznato, kada su sreća i radost postale glavne vijesti.

Members of the crowd at the Woodstock Festival in Bethal, New York. (Photo by Hulton Archive/Getty Images)
Getty Images

Woodstock

 

Na 240 hektara zemlje Maxa Yasgura svi smo spustili svoje štitove i postali jedna velika, proširena obitelj. Bili smo skupa, otkrivali glazbu i jedni druge, a biti djelić u masi kada su počele nevolje - prometne gužve, oluje - iskustvo je koje vam promijeni život. Nijedan problem nije slomio naš duh. Zapravo, još više nas je zbližio. Međusobno smo se prepoznavali po onome kakvi smo bili u svojoj srži, kao braću i sestre, i kao takvi smo se prihvaćali. Dijelili smo sve, aplaudirali svima i preživjeli smo skupa”.

Ili kako je to rekao aktivist i anarhist Abbie Hoffman: “Bilo je to zanimljivo, jer ljudi koji su upravljali helikopterima bili su pripadnici Nacionalne garde. A oni su bili spremni zaputiti se u Vijetnam kad god zatreba - bili su vojnici, a mi - sve suprotno od njih. Ali kada je riječ o spašavanju života ili davanju obavijesti koja je voda pitka, a koja ne, odjednom usputni spolni odnosi, golotinja i droga, kao i činjenica da smo protiv rata, padnu u drugi plan. Na neki smo način svi mi bili Amerikanci. I ne sjećam se da je i u jednom trenutku između nas bilo trzavica”.

 

Greil Marcus, jedan od najvažnijih američkih rock kritičara i glazbenih pisaca, kojeg je magazin Rolling Stone poslao da izvještava s Woodstocka, ističe kako je nastup Crosby, Stills, Nash & Younga bio “zastrašujuće briljantna potvrda koliko je glazba veličanstvena, i ne vjerujem da bi takav dojam ostavila bilo gdje drugdje”. Ta teza vrijedi i za dobar dio nastupa ostalih glazbenika na Woodstocku, dovršenog epohalnom Hendrixovom izvedbom američke himne kao, kako kaže Marcus, “njegovim glasnim NE ratu, rasizmu, svemu čega se on ili vi sjetite i želite da više ne postoji. I kada se to razilaženje slomi, u iduće četiri i pol kompleksne minute, Hendrix počinje slijediti svaku nevidljivu pukotinu koja se pojavljuje u nekoć čvrstoj cjelini; osjeća, istražuje, iskušava samog sebe i svoju glazbu suočen s boli, bijesom, strahom, mržnjom, ljubavi koja je ponuđena i ljubavi koja je uskraćena. Po završetku, stvorio je himnu koju je nemoguće prepričati i koja nikada neće mirovati. Na kraju se pretvorila u veliko DA, istovremeno i prijetnja i poziv Americi da uskladi svoju agresivnost, glamur i slobodu”.

- (PICTURED:Jimi Hendrix playing Star Spangled Banner) - Legendary music photographer Baron Wolman has released a collection of iconic photographs in time for Woodstocks 47th anniversary. To mark the hippie festival, the rock photojournalist is showcasing a retrospective of his career from the Rolling Stone Magazines archive - including an unseen shot of Janis Joplin, taken in 1968. Other famous photographs on display in Mr Musichead Gallery include 300,000 Strong, which was taken during The Woodstock Festival, August 1969., Image: 296952208, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Caters News
Profimedia, Caters News

Jimi Hendrix

 

I baš kao što sam i osobno u nekoliko navrata pisao o moći glazbe da doprinese društvenim promjenama, tako i Michael Lang zaključuje da je “trebalo 40 godina kako bismo vidjeli neke promjene začete u ona tri dana u kolovozu. Duh Woodstocka i dalje raste. Možete ga vidjeti u pokretima Zelenih, ljevičarskim organizacijama poput MoveOn i u onome za što neki znalci kažu da je baš Woodstock moment: izbor prvog Afroamerikanca za predsjednika”.

Jednostavno, na pitanje o tome može li glazba mijenjati svijet ili barem pojedince koji će potom početi mijenjati društvo u kojem živimo, dovoljno je spomenuti samo jednu riječ: Woodstock, koji su izvorno Michael Lang i njegov kompanjon Artie Kornfeld osmislili kao komercijalni rock festival, po uzoru na kalifornijski Monterey Pop Festival na kojem se 1967. godine okupilo između 25 i 90 tisuća ljudi, a na osnovi iskustva koje je prikupio 1968. godine organizirajući Miami Pop Festival na kojem se okupilo 25 tisuća ljudi. Uz nešto rukotvorina, klope i duha starih američkih sajmenih priredbi, da ne velim vašara, kako sve ne bi ostalo samo na rock glazbi.

August 1969: People helping to clear the debris after the infamous three day festival at Woodstock. (Photo by Three Lions/Getty Images)
Getty Images

Woodstock

 

Znamo li da su na Montereyu nastupili The Jimi Hendrix Experience, Grateful Dead, Big Brother And The Holding Company (s Janis Joplin), Ravi Shankar, Jefferson Airplane, The Who i drugi, a na Miami Pop Festivalu također The Jimi Hendrix Experience i drugi, poput Mothers Of Invention (Franka Zappe), Chucka Berryja, Johna Leeja Hookera i Blue Cheer, razvidno je da Woodstock nije trebao biti neka iznimka, nego nastaviti niz prvih open-air rock festivala. Pa i onih folk festivala poput Newporta na kojem su između 1965. i 1968. godine nastupili elektrificirani Bob Dylan, The Paul Butterfield Blues Band, Joan Baez, Donovan, Peter, Paul & Mary, Gordon Lightfoot, Lightnin’ Hopkins, Chuck Berry, Richie Havens, Pete Seeger, The Lovin Spoonful, Ramblin’ Jack Elliott, Son House, Muddy Waters, Joni Mitchell, Leonard Cohen, The Incredible String Band, Big Brother And The Holding Company, Buddy Guy, Junior Wells, B.B. King, Arlo Guthrie, Taj Mahal, Tim Buckley i mnogi drugi.

Usporedite li popis glazbenika s navedenih festivala s postavom glazbenika koja je nastupila na Woodstocku - od Richieja Heavensa, koji je u petak 15. kolovoza 1969. godine otvorio festival, preko Ravija Shankara, Arla Guthrieja, Joan Baez, Country Joe McDonalda, The Incredible String Banda, Grateful Dead, Canned Heat, Mountaina, Santane, Sly And The Family Stone, The Who, Janis Joplin, Creedence Clearwater Revivala, Jefferson Airplanea, Joea Cockera, Country Joe And The Fish, Ten Years After, The Banda, Johnnyja Wintera, CSN&Y, Paul Butterfield Blues Banda i Sha Na Na do Jimija Hednrixa koji je u ponedjeljak ujutro zatvorio festival - uočit ćete niz istih ili sličnih imena.

Sve prema idejnom konceptu da se publici pod egidom “tri dana mira i glazbe” ponudi niz tada aktualnih i atraktivnih rock, blues, psihodeličnih, folk i funk izvođača. Popis je zapravo bio mnogo širi, no Bob Dylan je još bio u osami, i to blizu Woodstocka, Simon & Garfunkel su se umorili jedan od drugoga, The Byrds su odbili nastupiti kao i Free i Led Zeppelin čijem se menadžeru Peteru Grantu nije dopalo da se njegov bend utopi u masi drugih izvođača. The Jeff Back Group se raspala uoči festivala, Franku Zappi se nije svidjela ideja blatnjave livade, The Doorsima se Woodstock činio poput ponavljanja Monterey Pop Festivala, a Joni Mitchell je radije otišla na TV nastup kod Dicka Cavetta. Beatlesi su bili pred raspadom, a Rolling Stonese Lang, želeći da nijedno ime previše ne dominira Woodstockom, također nije pozvao u strahu da tadašnjom popularnošću ne zasjene druge izvođače.

Mexican-born American musician Carlos Santana (right) and American bassist David Brown perform with the other members of Santana at 'Woodstock,' a large rock and roll music concert, Bethel, New York, August 16, 1969. (Photo by Tucker Ransom/Getty Images)
Getty Images

David Brown i Carlos Santana (desno) na Woodstocku

 

Ako bi se moglo reći da Woodstock i nije uspio ili nije želio prizvati još neke od tad najprominentnijih rock, blues, folk i pop-glazbenika, ipak je okupio imena koja su tada bila dovoljno atraktivna da prvo uz protivljenje, a onda uz blagoslov i pomoć najvećeg američkog rock promotora Billa Grahama privuku ne samo željenih 150.000, nego čak pola milijuna mladih. Uz to, valja istaknuti kako su Lang i Kornfeld - prvi kao hipi koji je imao dućan u Miamiju u kojem je prodavao postere, drangulije i pomagala za pušenje trave, a drugi kao glazbeni urednik u Capitol Recordsu - financijere potražili na Wall Streetu, našavši ih u Johnu P. Robertsu i njegovu obiteljski naslijeđenom kapitalu iz farmaceutske industrije te Joelu Rosenmanu koji je imao iskustva u medijima i televizijskoj produkciji.

Problema s dozvolama, potom i zemljištem, produkcijom i osiguranjem bilo je toliko da su troškovi iz dana u dan abnormalno rasli dok stvar nije spasio dobrohotni i slobodoumni farmer Max Yasgur. Lang, Kornfeld, Robert i Rosenman su bili dovedeni do ruba ludila, pa i preko crvene crte bankrota, no ako su se od prvoga spasili čeličnim živcima i vjerom u sretan ishod, od drugoga ih je spasio ugovor za dokumentarni film (i live album) s kompanijom Warner Bros. koji je samo na kino-blagajnama ostvario prihod od 50 milijuna dolara. I to govori da je Woodstock bio osmišljen na prilično kapitalistički način i za tadašnje standarde izveden vrlo ili barem prilično profesionalno. Nije to bila samo grupica napušenih hipija i anarhista koji su se na livadi igrali rock festivala.

 

No interes publike je uoči festivala toliko narastao da su ceste prema farmi Maxa Yasgura postale zakrčene, a na koncu je bilo i bolje da nije bilo nikakvih ograda i pogotovo ne pokušaja da se ta nepregledna masa ljudi zaustavi radi naplate ulaza. U tom slučaju, bez obzira na osiguranje i dobrodošao voluntarizam u rasponu od anarhista poput Abbieja Hoffmana do lokalnih policajaca, došlo bi do kaosa. Ovako, došlo je do događaja koji se u kolektivnu memoriju Amerike i svijeta doista urezao kao “tri dana mira i glazbe”, vrhunac hipi pokreta i “djece cvijeća”, nesputanosti mladih od kojih je dobar dio besplatno uživao u veličanstvenom programu, a potom i kao festival koji je promijenio društvenu klimu u Americi u rasponu od percepcije rock glazbe, seksa i opijata do antiratnih gibanja, većih građanskih prava i sloboda do zametaka pokreta poput Zelenih i antiglobalizma.

- (PICTURED:Hippies in the Meadow, Woodstock, Bethel, 1969) - Legendary music photographer Baron Wolman has released a collection of iconic photographs in time for Woodstocks 47th anniversary. To mark the hippie festival, the rock photojournalist is showcasing a retrospective of his career from the Rolling Stone Magazines archive - including an unseen shot of Janis Joplin, taken in 1968. Other famous photographs on display in Mr Musichead Gallery include 300,000 Strong, which was taken during The Woodstock Festival, August 1969., Image: 296952222, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Caters News
Profimedia, Caters News

Woodstock

 

Pokazalo se i da su ti i takvi mladi, s pripadajućom “kontrakulturom” od koje je konzervativniji dio Amerike zazirao kao od kuge, dokazali da njih više od pola milijuna može u nekoj vrsti (samo)organizacije bez problema provesti tri dana u glazbi, ljubavi, miru, blatu i kiši, a da ne izbiju sukobi, nemiri, nasilje i zločini. Kao da je tih pola milijuna ljudi postalo jedan organizam, jedna kolektivna svijest i posve drugačija freska Amerike od one agresivne i antagonističke kakva je prevladavala kasnih 60-ih, i to je ono što je na tako dug rok održavalo mit o Woodstocku kao događaju koji je zauvijek promijenio društvo nabolje. Ne samo u Americi nego i šire, a to nisu uspjeli zatrti ni nemili događaji i ubojstvo na koncertu Stonesa u Altamontu samo nekoliko mjeseci nakon Woodstocka.

S druge strane, budući da kapitalizam ima tu sposobnost da u “business as usual” kanalizira i najrevolucionarnije pojave u demokratskim društvima, osim socijalizma koji nikada nije niti zaživio u pravoj mjeri, tako se i Woodstock prometnuo u model prema kojemu će se od početka 70-ih naovamo razviti open-air glazbeni festivali. Iako nije bio prvi, Woodstock se snažnije od Montereya, Newporta i bilo kojeg drugog reflektirao u gotovo svakom narednom open-air festivalu. Konkretno, engleski Isle Of Wight Festival 1969. bio je poput prekooceanske refleksije Woodstocka, iako je nastao godinu ranije. Također engleski Glastonbury, danas ponajveći festival na svijetu, već je 1970. godine pokrenuo farmer Michael Eavis, zacijelo po uzoru na dečke s Woodstocka i njihova farmera Maxa Yasgura.

Američki festivali Coachella i Lollapalooza pokrenuti su tijekom 90-ih poput alternativnih inačica Woodstocka, a prije toga tim se smjerom koncem 80-ih iz propalog heavy metala u probitačni alter-rock festival zaputio i engleski Reading Festival na kojem je 1992. godine Nirvana održala nastup koji su mnogi uspoređivali s magnitudom Hendrixova nastupa na Woodstocku. Roskilde, Rock Am Ring, Primavera i drugi, pa i Exit koji se otvoreno zalaže za “mir u regiji”, bilo nekadašnjim Đinđićevim, bilo sadašnjim Vučićevim subvencijama, također u sebi nose nešto od ideja odaslanih s Woodstocka. Ako ništa drugo, onda barem kao glazbeno-kulturološko okupljanje, što vrijedi i za INmusic s kojeg se odašilju poruke o potrebi drugačijeg tretmana rock i pop kulture. Na koncu, i mali, ali slatki i hvalevrijedan zagorski Hoomstock ne zove se tako slučajno, nego namjerno, a i slavonski Ferragosto Jam pokraj Orahovačkog jezera okuplja glazbenike i publiku iz regije s idejom woodstockovskog mirenja i prezentacije lokalnih “zvijezda” i “novajlija”.

U tom je svjetlu nekako neugodno konstatirati da su “reprize” Woodstocka pod palicom Michaela Langa imale puno manje sreće. Ako je Woodstock 94 bio bremenit tek organizacijskim problemima, Woodstock 99 po paklenoj vrućini, bez kiše koja je ojačala duh prvog Woodstocka, završio je u neredima, paležu i nasilju. Langova nakana da na tim izdanjima predstavi šarenilo tadašnje glazbene scene izazvala je oveći interes publike, no ipak je bilo jasno da s prvobitnim Woodstockom ta izdanja imaju, odnosno nemaju veze koliko i bilo koji drugi open-air glazbeni festival na svijetu.

- (PICTURED:Woodstock Music and Art Fair) - Legendary music photographer Baron Wolman has released a collection of iconic photographs in time for Woodstocks 47th anniversary. To mark the hippie festival, the rock photojournalist is showcasing a retrospective of his career from the Rolling Stone Magazines archive - including an unseen shot of Janis Joplin, taken in 1968. Other famous photographs on display in Mr Musichead Gallery include 300,000 Strong, which was taken during The Woodstock Festival, August 1969., Image: 296952220, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Caters News
Profimedia, Caters News

Woodstock

 

Ove je godine situacija još gora. Ulaznice za ovogodišnji Woodstock 50 još se nisu pojavile u prodaji, očekivanja su s početnih 150.000 ljudi pala na 50.000 posjetitelja dnevno, no pitanje je hoće li se festival uopće održati i, ako se održi, kako će proći. Naime, već letimičan pogled na popis izvođača ukazuje da Woodstock 50, iako se izmaknuo raljama velikih agencija poput Live Nationa i AEG-ja koje sve više dirigiraju najvećim glazbenim festivalima, nudi “kruške i jabuke”, kao i većina drugih u Americi i Europi čime se više izgubila, negoli zadržala srž prvobitnog Woodstocka.

Sve je to postao festivalski i koncertni biznis s jako skupim ulaznicama, no ništa od toga ne može umanjiti bit, ljepotu i važnost Woodstocka iz 1969. godine. O tome mi je u jednom telefonskom intervjuu pričao i Carlos Santana, jedan od najvažnijih sudionika Woodstocka, koji bi na ovogodišnjem izdanju, ako ga bude, također trebao nastupiti: “Ne tiče me se ako svijet ne vjeruje u njih ili ako ih je svijet pokopao, ja u te ideale još uvijek vjerujem, još uvijek vjerujem u Lennonovu “Imagine”, “What’s Going On” Marvinea Gayea, “Blowin’ In The Wind” Boba Dylana ili “One Love” Boba Marleyja. Još uvijek vjerujem u to, ne sto nego tisuću posto, jer mi kao društvo moramo postići mir, ljubav, poštovanje i suosjećajnost za sve ljude. Glazba, naravno, najljepše mi je sjećanje s Woodstocka, ali i snaga ljudi da izdrže tri dana i tri noći gotovo bez hrane, komocije i osnovnih higijenskih i smještajnih uvjeta. Bilo je inspirativno vidjeti pola milijuna ljudi kako sami sebi i svijetu dokazuju kako je moguće biti različit”.

Film:
“Woodstock” (Woodstock – Three Days of Love and Music)
(Dokumentarfilm über das dreitägige Musikfestival in Woodstock / USA vom 15.8.17.8.1969; Regie: Michael Wadleigh).
Die Sängerin Joan Baez., Image: 277229454, License: Rights-managed, Restrictions: For editorial use only., Model Release: no, Credit line: Profimedia, AKG
Profimedia, AKG

Joan Baez na Woodstocku

 

Ili, kako mi je to 2008. godine u Tvornici kulture pričala Joan Baez, također jedna od važnih sudionica Woodstocka, tada i heroina folk glazbe i pokreta za građanske slobode, čiji je suprug u to doba bio u zatvoru: “Nitko se ne sjeća cijelog Woodstocka, ali pamtim kako sam posljednjim helikopterom koji je mogao prebaciti izvođače na Woodstock letjela s Janis Joplin, mojom majkom i menadžerom i kako sam u tom trenutku, dok sam gledala to more ljudi ispod sebe, shvatila da ćemo prisustvovati povijesnom događaju. Sretna sam što sam bila tamo, bilo je predivno i često se sjetim kako je jedan mladić trčao gol, a pokraj njega jedan policajac ostavio pištolj u autu, pekao kobasice i hranio hipije. Mislim da je taj događaj ujedinio mnogo ljude i neke ideje. Iako nije bio zamišljen kao politički događaj, na koncu je ispao takav, premda se moglo reći i kako je to samo gomila ljudi koji trčkaraju goli i kupaju se u jezeru”.

Sve je to, i više od toga, bio i ostao Woodstock čije naslijeđe ne može potrti ni kapitalizam, ni ružnoća današnjeg svijeta.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo