Prošlogodišnji istoimeni prvijenac dua Chui predstavljao je jedno od najugodnijih iznenađenja na okoštaloj hrvatskoj jazz sceni čiji akteri kao da se plaše zaigranosti, transžanrovskih mutacija i fuzija kakve je u svom radu tijekom 70-ih provodio pokojni Boško Petrović.
U doba preakademskog hrvatskog gledanja na jazz, klavijaturist Toni Starešenić i udaraljkaš Đuro Dobranić - sada uz širu paletu gostujućih glazbenika poput trubača Andreja Jakuša i Branka Sterpina, trmbonista Nenada Grahovca, saksofonista Vojkana Jocića te DJ-a Venoma za gramofonima i Hrvoja Nikšića koji se etablirao u jednog od naših najraznovrsnijih i najzanimljivijih producenata - nude posve drugačiji, gotovo stripovski zaigran pristup. Filmična je bila i glazba s debija dua Chui i u popriličnoj korelaciji sa strujanjima na skandinavskoj jazz sceni.
Filmična je i glazba na albumu “The Second Arrival”, no razlika između debija i nasljednika je poput razlike između europskog art-filma i tarantinovske akcije.
“The Second Arrival”, naime, vrlo je plesan album čija uvodna skladba “Chui’s Waltz” - navodim ove usporedbe radi orijentira i nukanja da se pozabavite s “The Second Arrival” - priziva ono što su u Sloveniji tijekom 80-ih činili Quaterbriga i Miladojka Youneed koji su proizašli iz Begnagrada. Nadalje, osjetan je i utjecaj britanskih jazz pankera Rip, Rig & Panic dok neke dionice asociraju na ultrakomercijalne jazz-hop albume US3, ali i jazz-funk i dub-punk Materiala ( Billa Laswella).
Temelj na kojem Chui grade svoju stilstički razigranu jazz arhitekturu bila je i ostala jazz-rock fuzija Milesa Davisa s početka 70-ih, odnosno sastava The Weather Report i Steely Dan. Izvrsno elaborirana “Umufu” donosi izrazito vješto i znalačko poigravanje s afro-beatom provučenim kroz jazz-funk optiku, što je bila i odlika ne samo pokojnog Fele Kutija nego i niza njegovih nasljednika na potezu od Lagosa preko Londona do New Yorka, a najveće je iznenađenje etno-jazz obrada “Kalelarge” Tomislava Ivčića kao posvete geniju Krešimira Ćosića.
Nije čudno što s takvim poimanjem jazza Chui svoju publiku prije nalaze u KSET-u negoli u sklopu jazz festivala Dražena Kokanovića, odnosno na jesenskoj i proljetnoj reviji (Jazz.hr) Hrvatskog društva skladatelja u “Lisinskom”, no valjda će se i to promijeniti. Chui bi morali biti promaknuti u atraktivne aktere spomenutih festivala, a ostaje im i nada da bi uz nešto sreće i angažman europskih jazz bookera mogli početi snažnije koncertirati diljem Europe.
Chui su, naime, među onim izvođačima, a to vrijedi i za krasne kantautorice Lovely Quinces i Irenu Žilić, nevjerojatno talentiranog kantautora J. R. Augusta i rock bendove poput Cojonesa, She Loves Pablo, Stonebride, B & The Bops i Erotic Biljan & His Heretics koji svoju publiku mogu, poput The Bambi Molestersa, Matije Dedića i Boška Petrovića tražiti i izvan granica premalog im hrvatskog tržišta.
Chui - Can We Be Friends? (s albuma 'The second arrival')