Prije dva-tri mjeseca Lemmy i Bowie, prije dvije i pol godine Lou Reed, a prije desetljeća i pol, debelo prerano, Joe Strummer i Joey Ramone. Jedan za drugim odlaze najveći revolucionari rock’n’rolla, a u periodu od desetak godina na posljednje putovanje vjerojatno ćemo ispratiti većinu najvećih i najvažnijih živućih ikona rocka. Moderne tehnologije i zaliha starih ploča omogućuju nam da zauvijek, ako želimo, ostanemo u zlatnoj eri rocka, koja je formalno trajala od Dylanovog debija do smrti Kurta Cobaina, ali ona je ipak iza nas. Živa spona s tom erom još su oni živući umjetnici koji su ostvarili najvažnije stvari u rocku poput Dylana, McCartneyja, Richardsa i Jaggera, Neila Younga, Toma Waitsa, Patti Smith ili Joni Mitchell, a nisu otišli Bogu na ispovijed. Slično vrijedi i za fenomenalne “mlađe” izvođače poput, primjerice, Jacka Whitea, Queens Of The Stone Age, Foo Fighters i Arctic Monkeys koji nas svojim dosezima uvjeravaju da veliki rock albumi postoje i danas.
Razbijeni nos
No, ni njih nema tako mnogo pa je čudno da se na nekom zajedničkom poslu već ranije nisu našli Iggy Pop (kao kum punka) i Josh Homme (kao amblem rocka 21. stoljeća). K vragu, pa tko god je čuo bilo koji album QOTSA-e, jasno mu je da su The Stooges na taj bend izvršili utjecaj veći od bilo kojeg drugog izvođača.
Unatoč tako jasnoj i glasnoj vezi, priča kaže da je Popu i Hommeu tako nešto palo na pamet tek kad su se prije koju godinu upoznali na dodjeli nagrada magazina Kerrang! pa su se krenuli dopisivati, odnosno razmjenjivati stihove, rifove, legende, mitove i demo snimke, dok Iggy nije sjeo u auto i zaputio se u kalifornijsku pustinju u kojoj živi Homme, točnije u njegov studio Rancho de la Luna gdje su im se pridružili Matt Helders, bubnjar Arctic Monkeysa i Dean Fertita, gitarist i klavijaturist QOTSA-e i The Dead Weathera (Jacka Whitea), ovdje zadužen i za bas gitaru.
Mogli su oformiti supergrupu ili je Iggy sa spomenutima mogao reformirati The Stoogese, a da mu ni to nitko ne bi zamjerio jer se sada nalazi u sličnoj situaciji kao nakon raspada The Stoogesa sredinom 70-ih. Samo što je danas stariji četrdeset godina, tijekom kojih je najveći problem na albumima imao sa suradnicima koji su ga gurali u loš hard rock i sumnjivi heavy metal, stvarajući od njega karikaturu ili mu davali pjesme u kojima je zvučao sputano i neprirodno.
Stoga i nije čudo da je Iggy u proteklih dvadesetak godina bio najzanimljiviji kad je na albumima “Apres” (2012) i “Preliminaires” (2009) pjevao francuske šansone ili se uživo i kroz dva nova izdanja bavio The Stoogesima. Posljednji funkcionalan solistički album, “American Caesar”, objavio je 1993. godine, a uz njega jedini vrijedan spomena iz minula dva desetljeća je “Skull Ring” (2003) na kojem su mu pomogli Peaches i članovi The Stoogesa, Green Daya i Sum 41.
Ipak, ništa se u Iggyjevom opusu, sve tamo do ephoalnih “The Lust For Life” i “The Idiota” iz 1977. godine, ne može mjeriti s ovim albumom iz radionice Josha Hommea. Čak ni “New Values”, “Soldier”, “Party” i “Zombie Birdhouse” iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih, pa ni vrlo uspješni “Blah Blah Blah” (1986) s Bowiejem kao producentom i “Brick By Brick” (1990) sa Slashom i Duffom iz Gunsa kao suradnicima. Između potonja dva objavio je i loš heavy metal album “Instinct” (1988) čijem je producentu Billu Laswellu opravdano razbio nos zbog slabo obavljenog posla.
Opasan i uznemirujući
Osim što je za dvije glave viši od Iggyja, Homme i nije počinio grešku poput Laswella zbog koje bi mu trebalo naravnati nos. Naprotiv! Jednim dijelom vratio se do Berlina u osvitu punka i na sličan način koristio jeku, posebice u segmentu vokala. Ako je u tome i krenuo tragom Bowiejeve produkcije albuma “Lust For Life” i “The Idiot”, ali uz mnogo manje elektronike nego na potonjem, gitare su na “Post Pop Depression” tretirane kao kod Queensa, a ritam sekcija kao na posljednjem albumu Arctic Monkeysa koji je također producirao Josh. Ukratko, “Post Pop Depression” je opasan i uznemirujući rock’n’roll album na kojem je izranjavani stari leopard rock’n’rolla opsjednut dvjema temama; seksom za kojim još snažno žudi i smrću kojoj je više puta gledao u oči pa je se ni ne boji poput običnih smrtnika.
“Gardenia” gotovo da u sjećanje priziva duet “Candy” s Kate Peirson iz The B-52’s, iako je radikalnija, uronjena u hladan, monokromatski i motorički post-punk, dok iz sjene ne iskoči poput lave vrela psihodelična solaža. Uvodna “Break Into Your Heart” podjednako je seksepilna jer kad Iggy iskrzanim baritonom pjeva i šapuće ljubavne riječi, malo se što u svijetu strasti može mjeriti s time, no pravi ubojica u tom polju stiže pri kraju albuma sa zamamnom “Chocolate Drops”. Trenutno ne postoji niti jedna druga skladba uz koju tako žudim s nekime plesati do zore, ma može i ostavljen od svih, samo da sam zavaljan, supijan i nikotiniziran, a slično vrijedi i za poletno započetu “Sunday” s gotovo nezanimislivom poveznicom Iggyjevih berlinskih dana, njujorške vrckavosti Talking Headsa i kalifornijski osunčanih gitara na tragu Eaglesa i Steely Dana.
Obračun sa svijetom
Zbog takvih detalja te odsustva želje da se imitiraju The Stooges, “Post Pop Depression” bliskiji je “AM” Arctic Monkeysa ili “...Like Clockwork” QOTSA-e nego “Funhouseu” ili “Raw Poweru” čime je Iggyjev “crooning” dodatno došao do izražaja.
Doduše, njegov vlasnik i danas zna opasno zarežati, kao u nervoznoj “In The Lobby” i prijetećoj “Vulture”, teška “American Valhalla” reminiscencija je na “China Girl”, ali u kontekstu smrti, “German Days” zvuči nervozno i zajebano, a odjavna “Paraguay” duhovit je obračun s digitalnim i svijetom općenito.
Svijetom u kojem će nas još teža depresija uhvatiti kad se s njega odjavi jedan od posljednjih živih heroja rocka kojem za veličanstvena djela ipak treba jak suradnik; nekoć Ron Asheton, James Williamson ili David Bowie, a danas Josh Homme. Bila bi šteta da se suradnja s Hommeom ne ponovi jer ove godine malo tko može albumima nadmašiti živućeg Iggyja i nažalost preminulog Bowieja.