Premijerno iskazano na ovogodišnjem INmusicu, a sada potvrđeno i u Tvornici kulture, Public Service Broadcasting je bend s trenutno najinteresantnijim tematskim konceptom. Njihovo promišljanje socijalne, političke i ekonomske tematike – pomno elaborirano kroz tri sjajna albuma "Inform-Educate-Entertain", "The Race For Space" i "Every Valley" – usporedivo je s promišljanjima Kraftwerka, Gang Of Foura, Einsturzende Neubateuna i Laibacha.
Premda za sada nije kadar zapasati mase i utjecati na način na koji je to uspjelo grupi The Clash, moguće je taj sastav poimati poput 2.0 verzije onoga što je činio Billy Bragg dok je svirao na rudarskim štrajkovima s kojima se kroz uspon i pad velškog rudarstva londonski PSB inteligentno bavi na ovogodišnjem albumu "Every Valley". Na istom se kroz tu lokalnu provlači i globalno još i danas aktualna tema "o kolapsu industrije" i "napuštenim, zapostavljenim društvenim zajednicama diljem Zapadnog svijeta", nalik onome kako je kroz svoje filmove, posebice dokumentarni "The Spirit of '45" o usponu i padu socijalne države blagostanja, reflektira veliki britanski redatelj Ken Loach.
Glazbeno, a i to je iznova bilo jasno na nastupu u Tvornici, PSB uz doticaje s gore navedenim sastavima u sebi nose i utjecaje zaprimljene na potezu Berlin-Manchester-New York od sastava poput A Certian Ratio, Sonic Youth, Tangerine Dream, Talking Heads i nekih drugih prvaka post-punka, Krautrocka, synth-popa i no-wavea iz 70-ih i 80-ih. Naravno i uz srodnost s nizom post-rock bendova poniklih u proteklih četvrt stoljeća poput The Beta Banda, Stereolaba, Notwista ili Explosions In The Sky. Naime, glazba PSB-a je i misaona i tjelesna. Savršena za kontempliranje o društvenim mijenama prohujalima u proteklih stotinjak godina, ali i poticajna za ples. Sačinjena i od začudnih no funkcionalnih sparivanja sintisajzera i bendža, semplova i trube uz vrlo elastičnu ritam-sekciju i white-funk gitare derivirane iz post-punka.
Premda nitko od njih trojice – J. Willgoose Esq., Wrigglesworth, JF Abraham - ne pjeva, s publikom komuniciraju bez greške. Ne samo kao simpatični geekovi nalik mladim profesorima kvantne fizike nego i zahvaljujući pametno odabranim audio i vizualnim snimakama koje se provlače kroz glazbu te iza nje na ekranu. S tim snimkama iz British Film Institutea i British Archivea PSB glorificiraju izume poput radija i televizije, nadmoć Spitfirea u zračnoj borbi za Veliku Britaniju protiv Messerschmitta i nacizma pa i aspekte napretka ostvarenog u socijalističkom bloku, uključivši elektirfikaciju i industrijalizaciju jedne ogromne no feoudalne zemlje sve tamo do Lajkinog i Gagarinovog leta u svemir. Akcent je najveći na industriji kao temelju drutšvenog napretka i socijalnoj ili državi blagostanja koja se diljem Zapada urušila otkako je kapitalizam izgubio socijalizam kao jakog konkurenta na tržištu ideja i koncepata društvenih uređenja.
Uživo taj spoj, čak i ako nije vizualno dojmljiv poput onog s većih koncerata Kraftwerka, bez problema diže publiku na noge i potiče na pljeskanje u ritmu, čak i ako je bilo donekle pretiho da bismo u Tvornici, kao i na Hidden Stageu INmusica, do kraja osjetili moć glazbe PSB-a. Njihovo "slavlje dosega čovječanstva, inovacija i oporavka, unatoč lošim izgledima" budi nadu da će sutra biti humanije od danas, no kad čovjek vidi 60.000 neonacista na varšavskim ulicama, prije će ga uhvatiti zebnja od sutrašnjice nego nada u bolju budućnost.
S druge strane kolega Branko Podgornik iz Novog lista nedavno je objavio podatak prema kojem bi "44 posto američkih dvadesetogodišnjaka radije živjelo u socijalizmu, njih 7 posto u komunizmu, dok se njih 7 posto priklanja fašizmu" jer ih "53 posto smatra da 'ekonomski sustav radi protiv njih'". 42 posto pripadnika milenijske generacije i dalje "daje prednost kapitalizmu". Kako članovi PSB-a i sami spadaju u tu generaciju, nakon koncerta sam bubnjara Wriggleswortha pitao bi li radije živio u socijalizmu umjesto u kapitalizmu. Rekao mi je da "nije siguran oko socijalizma, ali da je ovakav kapitalizam doista otišao predaleko".
S obzirom na osobno iskustvo koje imam iz života u socijalizmu i kapitalizmu, moj odgovor je na to pitanje posve jasan. Između kapitalizma s većim izborom proizvoda od kojih nam dobar dio ionako nije potreban za normalan život, šansom da se tek rijetki pojedinci obogate preko svake mjere dok oni koji žive od svog rada sve teže krpaju kraj s krajem i demokracijom svedenom na Sanaderovu "psi laju, kravane prolaze", moj izbor će zbog veće sigurnosti posla i viših radničkih prava, masovnije dostupnosti zdravstva, školovanja i stanovanja zauvijek ostati – socijalizam. Ili barem socijalna država blagostanja kakvu zagovaraju PSB, a kakva se nažalost zadržala samo po Skandinaviji. Možda je i to razlog zašto je u Velikoj Britaniji, na nedavnim izborima koji bi se uskoro mogli ponoviti, starog i pravog laburista Jeremyja Corbyna podržalo toliko mladih glasača iako su mu mediji proricali propast.
