Prije trostrukog “Epica” (2015) saksofonist Kamasi Washington je objavio tri “samizdat” albuma, no teza je da je njegovom ulasku u elitu jazza više od tih albuma kumovala suradnja s reperima poput Kendricka Lamara na njegovom hvaljenom “To Pimp A Butterfly” (2015) ili Snoop Dogga, pjevačicama poput Lauryn Hill i Chake Khan te pjevačima poput Raphaela Saadiqa i Ryana Adamsa.
Uostalom, Kamasi je i u pulsku Arenu stigao zajedno s Massive Attack pa je očito da je žanrovska hibridnost barem podkontekst njegova djelovanja, kao i u okviru sastava Young Jazz Giants. Također, “Epic” je bio album koji je oborio s nogu jazz publiku, ali se širinom i raznovrsnošću dopao i poklonicima raznih drugih glazbenih stilova.
Nakon EP-a “Harmony Of Difference” (2017) koji je sličan pristup sugerirao i naslovom, recentni dvostruki album “Heaven And Earth” još je jedan Kamasijev iskorak u transžanrovske mutacije kojima svoju osnovu, a to je ipak jazz, širi preko granica tog stila. Nepobitno je Kamasi i “učenik” saksofonista poput Waynea Shortera uz kojeg se kalio, također sklonog raznim fuzijama, no Washingtonova me statura i gard pa i ideje više podsjećaju na avangardnost Ornettea Colemana, potragu Johna Coltranea za Bogom, kompozitorski genij Charlesa Mingusa, fuzije Milesa Davisa s američke i Fele Kutije s afričke strane Atlantika.
“Heaven And Earth”, otvoren poemom “Fists Of Fury” koja u sjećanje priziva duh Brucea Leeja, a zatvoren poemom “Will You Sing” u kojoj izražava nadu da se glazbom i danas može mijenjati svijet, Kamasi daje okvir u kojem promišlja što bismo na ovome svijetu trebali činiti da Zemlju pretvorimo u raj bez mržnje i rasizma ili barem boljim mjestom za život.
Album je jasno podijeljen na “Earth” i “Heaven” dio jer Kamasi prvo naš svijet promatra izvana, a onda podastire kako ga poima u sebi. Nešto poput sukoba koje njegovo oko ne može ne uvidjeti i smirenja koje pokušava pronaći u svojoj duši, barem osobno nastojeći činiti dobro. Glazbom, kako sebi, tako i slušateljima. Pri tome se etablirao ne samo kao titan saksofona i vješti vođa velikih sastava, nego i kao fascinantni skladatelj i vizionarski glazbenik koji s lakoćom, kao “afrocentrist iz Los Angelesa”, stapa jazz s raznim drugim glazbenim stilovima.
Zbog te širine i transžanrovskih skokova “Heaven And Earth”, baš poput “Epica” i “Harmony Of Difference”, može biti izuzetno zanimljiv i onima koje ne zanima striktno jazz nego, možda još i više, funk i gospel, soul i blues, afro-beat i reggae pa i hip hop i rock koji dobrim dijelom također izvire iz afro-američke glazbene tradicije. Njegovi snovi, čak i ako ostaju uronjeni u fuzije jazza 70-ih i 80-ih, time prerastaju u uzbudljiva glazbena putovanja za slušatelje otvorena srca, slobodnog uma i dobre duše. Ako i neće promijeniti svijet, Kamasi će pozitivno utjecati barem na svijest pojedinaca, a u ovim čemernim vremenima i to je mnogo.