“Meni se Vivaldi javio još u djetinjstvu i rekao mi je: ‘Kad narasteš, slobodno se poigraj sa mnom, kao dijete’. Tu njegovu rečenicu nisam izmislio nego imam osjećaj kao da sam je doista doživio”, užagreno veli pijanist i kompozitor Matej Meštrović čiji će palimpsest preko Vivaldijevog otiska naslovljen kao “4 godišnja doba za 3 klavira” svjetsku premijeru imati 25. srpnja na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama.
Razgovarali smo usred nabrijanog Meštrovićevog rasporeda, dan uoči ceremonije otvaranja Europskih sveučilišnih igara (za taj čin je Meštrović komponirao glazbu), nakon koje ga je već čekao let za Dubrovnik gdje kao autor glazbe i live izvođač sudjeluje u Vojnovićevoj “Dubrovačkoj trilogiji” u režiji Staše Zurovca.
AUTORSKE INTERVENCIJE Remek-djelom talijanskog baroknog virtuoza Antonija Vivaldija (ciklusom od četiri koncerta za violinu i orkestar globalno poznatog kao “Četiri godišnja doba”) Meštrović se intenzivno bavio 2015. kada je svoju autorsku obradu upriličio sa Zagrebačkim solistima, Ansamblom Sudar i majstorom Stefanom Milenkovićem. Dubrovačka verzija je korak dalje u Meštrovićevoj istraživačkoj avanturi.
“Vivaldi se jednostavno pojavio u mom životu kao vjerojatno i u životima drugih umjetnika. Znamo da ima preko sedamdesetak obrada Vivaldija u svijetu, on je zaista neka obavezna glazbena literatura i u tom kontekstu naravno da sam se i ja uhvatio u koštac s ‘Četiri godišnja doba’. Prilikom stvaranja svoje vizije u pripremama sam poslušao sve dostupne snimke originala i nabavio sam originalnu partituru”, objašnjava Meštrović proces: “Inače, ja radim tako da sjednem i sve komponiram na klaviru, sve te teme su ušle u moje prste... Nakon dugotrajnog procesa slušanja originalnog djela, polako su se saživjele s mojom maštom i odjednom je ta neka nova glazba, nova obrada, prirodno i lagano počela izlaziti ispod mojih prstiju, iz moje glave. Važno je reći da to nije tek novi aranžman, nego sam dosta autorski intervenirao unutar Vivaldijevog djela.”
REMAKE VIVALDIJA Tražim kako da si to najbolje žanrovski predstavim pa ga pitam je li riječ o svojevrsnom glazbenom remakeu Vivaldija? “Tako je. Na određeni način to možemo tako reći, bez imalo pretjerivanja“, slaže se Meštrović: “Odlučio sam se istovremeno držati Vivaldija, poštovati njegovu formu, i poredak svih stavaka, išao sam stavak po stavak, ali da apsolutno svugdje gdje me u bilo kom trenutku ponese neka tema, da mi se pojavi neka ideja za dodatnom temom, nekom novom glazbom, da neopterećeno, poput malog djeteta, jednostavno pustim to van iz sebe.”
Bogme, može se u Meštrovićevoj neobuzdanoj stvaralačkoj strasti naći i jazza i honky-tonka i gotovo punk rifova... Je li, dakle, njegov adrenalin imao idealnog prethodnika u Vivaldijevom adrenalinu?
“Barokna Vivaldijeva glazba naizgled je jednostavna u formi, ali itekako ima skrivenih situacija na koje sam nailazio i koje su majstorski napisane unutar čitavog djela. I kad sam se prepustio toj glazbi, otvorenog srca ulazeći u strukturu i partituru Vivaldija, pokazalo se da tu itekako postoji materijal koji mome temperamentu strahovito odgovara u svim segmentima - od ritmizacija do virtuoznih dijelova. Recimo, pred sam kraj prvog stavka ‘Ljeta’ Vivaldi na jednu vrlo jednostavnu harmonijsku progresiju ima violinu solo koja ima potpuno čudesnu temu. U čitavoj temi, koja ima dobrih tridesetak taktova, ja sam promijenio jedan jedini ton, a istovremeno sam harmonizaciju promijenio toliko jako da je u potpunosti ispala jazzistička harmonizacija. S druge strane, recimo početak prvog stavka ‘Ljeta’ sam potpuno promijenio i stavio u jedan tamni b-mol za razliku od originala gdje je on u g-molu... Ili početak ‘Proljeća’ počinjem s jednim luđačkim klavirskim uvodom u izuzetno nepravilnoj mjeri i ljudi uopće nemaju pojma o čemu se radi, ha, ha...“, dobro se zabavlja Meštrović: “U trenutku kada na tu toliko nepravilnu improvizaciju uđe glavna tema prvog stavka ‘Proljeća’, ljudi fantastično reagiraju kad prepoznaju temu u jednoj drukčijoj luđačkoj i užasno brzoj varijanti. Tako da mi je jako bilo lijepo raditi i uživao sam doslovce u svakoj noti.”
DINAMIČNI TRIO Što se tiče novog ludičkog derivata pisanog za tri klavira, Meštrović ne skriva zadovoljstvo što će cijeli projekt iznijeti s dvojicom sjajnih performera na klavijaturama, Matijom Dedićem i turskim umjetnikom Hakanom Alijem Tokerom. “Kad sam počeo planirati verziju za tri klavira dosta dugo sam razmišljao kako uopće postaviti zvuk, znajući da će prostor u kojem sviramo biti ispred Kneževog dvora. Novu obradu upravo je, na određeni način, uvjetovao prostor u kojem sviramo i sastav pijanista koji je izvode“, razlaže dramaturgiju rabijatnog i kneževskog performancea: “Sebi sam ostavio klavir koji je okrenut prema publici, znači u kontra smjeru, gdje su basovi s moje lijeve strane, pa sam postavio priču koja se inače tako ne radi - razdvojio sam tri klavira u tri registra, da tako kažem. Moj klavir je nekakav osnovni klavir koji nosi svu ritmizaciju i harmonizaciju u najdonjem registru, srednji klavir u srednjem registru prepušten je Matiji, a prvi klavir je u najgornjem registru koji će svirati Hakan. Tako da se oni neće preklapati u registrima nego će se točno znati tko što i u kojem trenutku svira.
RIJETKA PRILIKA Bit će to svjetska premijera i uopće je danas rijetkost vidjeti tri klavira istovremeno na pozornici. Tome se beskonačno veselim, sigurno jedna posebna prilika za svu trojicu a posebice za mene kao kompozitora da uopće imam čast surađivati s tako vrsnim umjetnicima poput Matije i Hakana.”
Taj mizanscen, je li mišljen i po njihovim različitim temperamentima, suzdržaniji Matija između Mateja i Hakana kao ekspresivnijih? “Na određeni način da, dobro ste to primijetili”, odgovara Meštrović: “Poznavajući od ranije Matiju, a s Hakanom sam se također upoznao i vidio kako čovjek svira, dakle, točno sam znao kako tko diše. Shodno tome sam radio tu obradu, da je u svim dijelovima svatko od nas dobio prostor u kojem će najbolje moći doći do izražaja.”