RAZGOVOR

VLADIMIR MIĆKOVIĆ 'Identitet se rađa kada se pomakneš s mjesta na kojem si rođen'

    AUTOR:
    • Tena Šarčević

  • OBJAVLJENO:
  • 19.04.2019. u 08:38

Ranko Šuvar / CROPIX

Vladimir Mićković

Svojom glazbom Vladimir Mićković mapira kulture i ocrtava geografske prostore na kojima je živio. Kad bi album “Riva degli Schiavoni” bio prizor, bio bi smješten upravo na poznatu venecijansku promenadu po kojoj je i dobio ime.

- Brojni su autori pisali o venecijanskoj vrevi. Pristizali su brodovi s Hvara, Visa, do njih su bili usidreni grčki trgovci, pa brojni Armenci. Krećeš se rivom i čuješ jezike sa svih strana Mediterana, potom kako netko na palubi pjeva epirotske pjesme na albanskom, u daljini Sefarde kako pričaju na ladinu. Takva Venecija bila mi je polazište za putovanje kalafata.

Nema čiste kulture, genetike, pa tako ni muzike - kaže Mićković. Za album je okupio i grupu Kalafat, sastavljenu od vrsnih glazbenika, među kojima su Sarajka Marina Toshich koja je više od 20 godina u Tel Avivu i majstorica je arapske lutnje, gitarist Uri Berman, također iz Izraela, Jadranko Kereković na orguljama i programiranom bubnju, vrsni gitaristi Boško Jović, Nermin Alukić-Čerkez i Dino Šukalo, Meho Radoović na klarinetu, Gabrijel Prusina i Marko Jakovljević na pianu i kontrabasu, klapa Priženca iz Jelse, Ivan Sušac na trubi...

Radikalna promjena

Upravo iz sastava glazbenika mogu se iščitati glavni utjecaji pod kojima je ovaj inače akademski kipar stvorio “Rivu degli Schiavoni” - sevdah, uz koji je odrastao, te sefardska i dalmatinska glazbena tradicija. Svaku od njih temeljito je proučio - ideja o albumu postojala je već dvadesetak godina - a u PDV Recordsu Vedrana Menige i uz potporu Danijela Sikore pronašao je entuzijazam za njegovu objavu.

- Putovao sam po Mediteranu, a jedno vrijeme i živio po otocima. Na album se nadovezuje serija crteža, grafika i skulptura kroz koje bojama i oblicima opisujem moja iskustva i susrete sa Mediterancima tijekom putovanja - priča rođeni Mostarac, koji se glazbom počeo baviti najprije u srednjoj školi u punk bendu Radikalna promjena.

Na godine putovanja po Mediteranu potaknuo ga je, među ostalim, utjecaj Predraga Matvejevića, koji je bio obiteljski prijatelj njegovih roditelja i njegov “Mediteranski brevijar”, ali i druga djela, poput “La Megila de Saray” rabina Eliezera Pape i “Inšallah Madona, Inšallah” Miljenka Jergovića.

​Obali je prethodilo detaljno proučavanje sefardske kulture za dva albuma ladino muzike sa grupom Arkul (Il Bastidor, L’amor). Obišao je skoro sve sefardske sinagoge na Balkanu, upoznao se s rabinima, pročitao gomilu knjiga, a sprijateljio se i s Flory Jagodom, najpoznatijom interpretatoricom i kantautoricom pjesama na judeo-espanolu, zaboravljenom jeziku bosanskih Sefarda, s kojom je čak i nastupio. U Dalmaciji je, pak, da bi se što više približio izvornom zvuku i starim slojevima pjevanja, išao na mise i procesije, u kojima je tražio ostatke starog dalmatinskog bizantskog kantanja i divio se djelima Ljube Stipišića Delmate.

- Kad čujete te divne izvedbe, prenose vas u drugi svijet i vrijeme, kaže ovaj momak koji nema službenog glazbenog obrazovanja, ali ima apsolutni sluh i sluša savjete vrsnih stručnjaka iz glazbenih područja koja i sam istražuje, poput Joška Ćalete, Amire Medunjanin i Flory Jagode. Ikona Flory Jagoda mu je uputila kompliment, govoreći mu da pjeva s istom strašću, razumijevanjem i osjećajem kojeg je imala njezina tetka, vrsna pjevačica Tija Luna.

Povratak korijenima

- I Flory Jagoda se, kao i ja, što je više išla naprijed, više vraćala natrag, svojim korijenima - kaže Mićković, pa dodaje da mu pohvale tako velikih glazbenika prijaju, ali nipošto ga ne potiču da se izdiže iznad drugih. Upravo je to, priča, pokušao prenijeti i učenicima iz cijeloga svijeta kojima je šest godina predavao likovnu umjetnost u jednoj internacionalnoj školi. - Svaki čovjek ima svoj kortižo, sigurnu luku, dvorište u kojem je zaštićen, ali da mora proći i čaršiju i škoj, u smislu da je čaršija izlazak iz dvorišta, a škoj odlazak negdje još dalje, na otok, na kojem dolazi neka faza samorefleksije jer zapravo ne možeš uistinu razmisliti o svojem pravom identitetu dok se ne makneš od tamo gdje si rođen.

Kortižo, čaršija, škoj Upravo su motivi kortiža, čaršije i škoja temelj idućeg albuma, koji je snimio s grupom Haver, koju s njim čine i akademski kipar Niko Radas te arhitekt i electro dubber Jadranko Kereković Dubolik. Haver, što na hebrejskom znači “prijatelj”, a u Bosni se kao kolokvijalizam koristi i za “mangup”, ozbiljno je startao s radom, a sva trojica namjeravaju u nadolazećem periodu tom projektu pridati značajnu pažnju. “Kortižo, čaršija, škoj” izlazi tokom ljeta u izdanju jedne švicarske diskografske kuće, a zanimljivo je da su i njih trojica porijeklom iz područja koje opjevavaju - Mićković je Mostarac (s čaršije), Kereković je rođen u Sarajevu (za koje je simbol kortižo), dok je Radas porijeklom sa Pašmana (škoj).

- Naziv albuma se može tumačiti na više načina. Prvi, koji sam već spomenuo, a tiče se životnih faza, ali ga se može gledati kao i spoj različitih religija - priča o nadolazećem izdanju, koje će, kada se govori o pjevanju, imati svojevrsni haiku format – riječi pjesama će biti kratke mudrosti. Album će imati šest pjesama i tri glavne teme, popraćene trima uvodnim pričama, reminiscencijama koje je napisala Enita Bošnjić Ostojić, koja će i čitati jednu od njih.

“Rivu degli Schiavoni” doživio je više kao izložbeni album, koji bi produkcijski bilo vrlo teško izvesti uživo, već zbog same činjenice da ga je stvaralo 20 muzičara s raznih strana svijeta. S Haverom će, pak, stvari biti jednostavnije pa će s vremenom najaviti i koncerte, a uskoro će se čuti i o izložbi grafika, skulptura i slika koju Mićković također priprema, a čiji se motivi također vrte oko njegovog doživljaja triju kultura.

Tagovi

Izdvajamo