Vukovarac Srđan Ćuk - General Woo i Zagrepčanin Nenad Šimun - Target na hrvatskoj glazbenoj sceni pojavili su se 1996. i “eksplodirali” preko noći. Albumi “Čovječe ne ljuti se”, “Vrućina gradskog asfalta” i “Tajna crne kutije (The Best Of)” postali su antologija domaće hip-hop i rap scene, a o veličini dvojca koji se proslavio pod imenom Tram 11 govori i činjenica da se danas, 21 godinu od osnutka, bend spominje i u televizijskom kvizu “Potjera”, u kojem voditelj Tarik Filipović slavodobitno repa njihove stihove.
Woo i Target razišli su se na vrhuncu slave, 2003., a njihov dugoočekivani povratnički nastup u velikoj dvorani Doma sportova 11. studenoga već odmah nakon najave proglašen je domaćim koncertom godine.
Obožavatelji su u deliriju jer ovo su, kažu, čekali 14 godina, a koliko je Tram 11 i dalje velik u Hrvatskoj može se sažeti u jedan jedini komentar napisan ispod njihova hita “Samo kod nas” na YouTubeu: “Za ovu liriku ipak trebaš imati sive stanice, ali koje rade”. Gdje su bili sve ovo vrijeme i što su radili, Srđan i Nenad otkrili su nam u ekskluzivnom intervjuu.
Što je presudilo ponovnom okupljanju Tram 11?
- O reunionu se i prije pričalo, ali, nažalost, nikad nije došlo do realizacije. Svjesni smo da su ljudi ovo priželjkivali, nadali se, no priznajemo, s naše strane nije bilo stvarnih i konkretnih akcija iako smo pokušavali. Nakon što smo se sreli nekoliko puta, jednostavno smo shvatili da smo napokon spremni za sljedeći korak.
Teško je reći tko je bio inicijator svega, zapravo nam je obojici ideja o koncertu bila na pameti, iako je Target isprva bio više zagrijan za snimanje novog materijala, ali i to nam je u planu - definitivno nećemo stati samo na ovom koncertu, radimo novi singl, a u planu nam je i studijski album, koji bi, nadamo se, trebao izići sljedeće godine.
Znali smo da će nastati hype oko ove gaže, ali ni u ludilu nismo očekivali ovakvu histeriju. Kad smo čuli da smo u samo 18 dana rasprodali malu dvoranu Doma sportova i da nas sele u veliku, iskreno, pali smo na guzicu! Namjerno smo sedam mjeseci ranije objavili datum koncerta, da se ljudi imaju vremena organizirati, skupiti lovu za karte, znamo kakva su vremena, a sad je samo pitanje dana kad će se i ovo rasprodati! Sve u svemu, zahvalni smo, ponosni i zadovoljni.
Tko će vam se od kolega pridružiti na pozornici?
- Dolaze nam Bolesna braća, Renman, Ivana Husar, Ink - bivši član Elementala i, naravno, Frx.
Osim koncerta, reizdali ste i kultni album prvijenac “Čovječe ne ljuti se”. Što je na njemu novo?
- Objavili smo bonus CD s demo stvarima koje smo napravili još 1996. Na njemu su i tri pjesme iz ‘97. Uzeli smo ih s kasete koju smo sami štampali u razdoblju Blackout Projecta - na njima su nam gostovali El Bahattee, Koolade te Nered & Stoka. To su naši pravi počeci, vrijeme kad je naša škvadra počela raditi rap. Ima tu i remikseva, kompilacija, stvari koje su nastajale i poslije “Tajne crne kutije”...
Kako su izgledala snimanja na početku vaše karijere?
- Uf, nekad je sve to bilo drugačije i puno teže! Prvo su se kasete nosile u studio pa tek onda masterirale, digitalizirale... Imali smo takozvane metal kasete, kromice, a Shot iz Elementala, kod njega smo radili prve stvari, tjerao nas je da nabavljamo najbolje kako bi mjuza zvučala kvalitetno. Oduvijek je brijao na tehniku i tehnologiju. Radili smo kako nam je on zapovijedao (smijeh), ali isplatilo se. Tad smo stvari snimali u jednom “takeu”, i to odmah na kasetu, s kompjutora smo puštali beatove koje smo napravili, a vokale repali usporedno s tim. I da si htio ići u studio, nisi imao gdje! Em što smo bili srednjoškolci bez love, em što su pravi studio imali samo Croatia Records i jedan stari roker, tamo negdje prema Mihaljevcu... Danas je puno lakše, neke osnove možeš sam napraviti doma...
Svojedobno se govorilo kako se Tram 11 raspao zbog brojnih trzavica i međusobnog neslaganja. Kako danas stvari stoje između vas?
- Sad je to sve iza nas! Čim radimo zajedno, dobro smo! Možda je i bolje što smo se onda onako pomalo burno razišli, valjda se to moralo dogoditi da bismo danas bili gdje jesmo. Trebalo nam je vremena da obojica sazremo kao ljudi. Bili smo mladi, sve nam se dogodilo prebrzo i došlo je do zasićenja. Osjećali smo velik pritisak i jednostavno smo se pod tim teretom počeli ne slagati u idejama. Sad smo stariji, pametniji, hladnih glava, znamo tko smo, što hoćemo...
Tram 11 možda nije bio na sceni od 2003., ali mi smo surađivali sve ovo vrijeme, družili se, gostovali jedan drugome na solo albumima... Danas napokon razgovaramo kao ljudi i prije svega se poštujemo. Naučili smo trezveno rješavati probleme. Zapravo, toliko smo si dobri da ne možemo izdvojiti ni najmanju sitnicu koja nas živcira kod onoga drugoga! Mudrost nam je očito došla s godinama!
Što su General Woo i Target radili u ovih 14 godina stanke?
Woo: - Do prije šest, sedam godina moglo se živjeti samo od glazbe, da ništa drugo ne radiš, a onda je došla kriza, scenom su zavladali narodnjaci, nisi više imao gdje nastupati... Tad sam počeo dizajnirati majice, više na nekoj fan bazi, malo sam živio u Vukovaru...
Target: - Sve se pogoršalo kad je ova vlada preuzela vlast. Uvijek sam se nekako “krpao” na gažama, a kad bi mi ponestalo novca, “ubo” bih neki posao na mjesec, dva, tri, ovisi koliko mi je trebalo. Uglavnom, preživljavao sam.
Jeste li ikada razmišljali o odlasku iz Hrvatske?
Woo: - Možda kad smo bili klinci, tad nam je svima bila primamljiva ta ideja da probamo vani nešto zaraditi, ali i vratiti se kući. Ali onda nam je ovdje krenulo s mjuzom, a da smo otišli, to bi sve propalo. Ne znam, uvijek sam se nekako snalazio. Radio sam na radiju, organizirao partyje, “peglao” svoje koncerte... Naravno, bilo me frka kad sam odlučio otići živjeti u Vukovar, ali i ondje sam si uspio sve posložiti, imao sam solidna primanja, nisam se morao brinuti za sutra. Istina, “pokidao” sam se od posla, radio Blackout Hip Hop Festival koji je živio i bio uspješan punih sedam godina, iako nije bio profitabilan jer je ovisio isključivo o donacijama Grada i sponzora, ali radio sam ono što volim i uživao u tome. Nije mi bilo do zarade. Ako bih nešto i “upecao” na šanku, meni je bilo dovoljno. Kriza je, nažalost, sve uništila pa sam se vratio u Zagreb, ali volio bih to jednoga dana ponoviti.
Target: - Woo je napravio odličan posao u Vukovaru. Zbog njega su rap i hip-hop zaživjeli u regiji, doslovce je držao scenu na istoku Hrvatske, to je bio kulturni događaj godine jer su se klinci iz Slavonije imali gdje pokazati i predstaviti publici. Odlazak iz Hrvatske ni meni nikad nije bila opcija. Čovjek uvijek nekako ispliva van, koliko god teško bilo. Zapravo sve ovisi kako si zabriješ - ako voliš svoj kvart, grad, ekipu u njemu, ostat ćeš i snaći ćeš se.
Kako uopće izgleda proces stvaranja glazbe i zbog čega, po vašem mišljenju, ljudi toliko vole Tram 11?
- Kod nas nema pravila. Inspiracija nam može doći u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Nikad nismo radili pjesme ciljano. Kad završiš album, uvijek iskoče dvije, tri stvari za koje znaš da će biti singlovi, ali mi svakoj pjesmi pristupamo kao da će biti najveći hit.
Lirički smo zahtjevni, naši tekstovi mogu se čitati, a ljudi vole naše teme jer seciramo društvo, pričamo životne priče s kojima se oni mogu poistovjetiti. Poanta rapa je da stojiš iza toga što govoriš, jednostavno moraš biti uvjerljiv, moraš imati tekst koji “pika”. Iskrenost je najbitnija, a baš takvi su naši fanovi - ne “puše” glumu i foliranje. Target ima super rimu koja savršeno opisuje ono što radimo i kakvi smo zapravo: “Mi smo majstori k’o A JE TO! i to je to, s rapom drugim je gotovo”.
Jeste li u karijeri dobivali komercijalne ponude i kako na njih reagirate?
- Radili smo reklame i špice za televiziju, ali na drugo ne bismo pristali. Znali su nas pitati da snimamo s ovom, onom pjevačicom, ali naš odgovor je jednostavan: “Ma odj..ite od nas”.
Što ste slušali kao klinci i kako su vaši roditelji reagirali na vaš profesionalni put?
- Ice-T, Ice Cube, Public Enemy… Na tome smo odrasli. Imali smo sreće što nam starci nikad nisu prigovarali zbog mjuze, a njihova potpora puno nam je značila. Okolina nas je tu i tamo “prcala”, govorili su nam da smo “jedni od onih koji samo nabrajaju”, znali su nam vikati “bolje krepat, nego repat”, ali ništa više i ozbiljnije od toga. Pa i rokere su svojedobno zbog duge kose zvali hašomanima!
Ipak, mnogi iz naše škvadre imali su problema, morali su ostaviti glazbu zbog roditelja koji su ih “ubijali u pojam”, prigovarali im jer su, primjerice, nosili široke hlače, a ti isti klinci silno su željeli samo jedno - ostvariti se kao reperi. Nijedan od nas nije iz glazbene obitelji, svi naši su prodavači, kuharice…, nitko nas nije usmjeravao, slao na satove klavira ili violine, u svijet glazbe ušli smo kao laici.
Woo: - Pokojni tata nije znao izdvojiti omiljenu pjesmu, ali zato je znao izrecitirati Dinamov sastav od ‘46., sa stručnim stožerom i fizioterapeutima! A mama me, pak, i dandanas zafrkava da sam smisao za glazbu naslijedio od nje jer je u osnovnoj školi pjevala u zboru (smijeh).
Čime biste se danas bavili da niste uspjeli kao reperi?
Woo: - Inače sam grafički dizajner pa pretpostavljam da bih radio nešto u toj struci.
Target: - Ja sam turistički tehničar. Možda bih bio negdje iza nekog hotela i micao one čunjeve. Ili bih bio glavni recepcioner! Ni to ne bi bilo loše!
Što mislite o današnjoj rap i hip-hop sceni u Hrvatskoj?
- Vremena su se definitivno promijenila. Tehnologija napreduje, pojavili su se neki novi pravci, kao trap, i općenito dolazi do velike fuzije glazbenih stilova. Hrvatska ima dobru scenu, ali malo izvođača dobije šansu kod izdavačkih kuća. Krivnja je i na samim glazbenicima jer ne idu sami k njima, a nekad se to tako radilo.
Klinci danas ne znaju spojiti ugodno s korisnim, kao da nemaju ambicije napraviti nešto veće, snimaju isključivo sebi za gušt, a prava je šteta što te njihove stvari nisu nigdje službeno zabilježene. Mladi imaju briju “stavit ću to na internet i kraj priče, ne zanimaju me izdavači”, a to im, na kraju krajeva, samo škodi. Trebaju se osloboditi i razvijati jer će samo tako steći prijeko potrebno iskustvo, osigurati si više gaža, dobiti priliku za intervjue…
Target: - Kad smo već kod scene, evo i jedne ekskluzive! Planiramo napraviti stvar “Jebo sliku svoju (mojih pet minuta)”, koja opisuje baš to, kako se uspijeva u svijetu glazbe.
Kad se danas osvrnete na vrhunac svoje karijere, mislite li da vam je slava “udarila u glavu”?
- Mi smo još ostali među najprizemljenijima i na to smo ponosni. Da smo zaradili više novca, možda bismo bili bahatiji, ali dosta smo rano shvatili da je zajebano kad ti svi prilaze kao da si neki Bog. Lako se čovjek ufura i upadne u tu zamku, ali, srećom, mi se nismo dali. Bilo je kolega kod kojih se moralo intervenirati, a kad to vidiš, postane ti jasno da zapravo nisi ništa bolji od “običnog, malog” čovjeka. Ma u Hrvatskoj uopće nema pravih zvijezda, premalo smo mi tržište za to, daleko smo mi od Amerike!