Kad vam se na popisu bivših ljubavnika nalazi John Frusciante koji je ljubovao s gitaristicom i pjevačicom Emily Kokal te 2007. godine producirao nastupni EP “Exquisite Corps” kalifornijske indie-pop grupe Warpaint u kojoj je jedno vrijeme svirao i Josh Klinghoffer, kasnije zaposlen na Fruscianteovom mjestu u Red Hot Chili Peppersima, a drugi po redu, istoimeni album zajednički vam producirali i miksali Flood (U2, New Order, Nick Cave, The Smashing Pumpkins) i Nigel Godrich (Radiohead, Travis, Beck, Paul McCartney), onda ste ili jako dobar bend ili jako zločeste u krevetu.
Kakve su djevojke iz Warpainta u krevetu to znaju njihovi ljubavnici i nije na kritičarima da o tome sude. Može se razglabati, jer i indie-pop je postao veliki biznis, jesu li djevojke iz Warpainta do svog statusa došle zbog svojih ljubavnih afera ili zbog svoje glazbeničke maštovitosti. Kako mnogi od vas potpisnika ovih redaka smatraju okorjelom i nepopravljivom mačističkom svinjom ili barem samo debelim prascem kojem se posrećilo baviti se glazbenom kritikom, onda na ovome mjestu vjerojatno očekujete da konstatiram kako djevojke iz Warpainta svoj uspjeh uglavnom duguju svojim vještinama u krevetu, no moram vas iznenaditi.
Kad čovjek posluša i to malo pažljivije, postane svjestan kako se vraški skupi i glasoviti producenti Flood i Nigel Godrich zacijelo nisu prihvatili posla oko Warpainta zbog njihovih ljubavničkih nego glazbeničkih draži na koje je ukazivao i njihov nastupni album “The Fool” iz 2010. godine. Na njemu su Warpaint, iako iz Los Angelesa, predstavile anglofilski indie, dark i synth-pop bend. Premda niz izvođača današnjice koji stvaraju na sličnim postulatima ne uspijevaju uzdignuti se iznad razine pukog, često i nevještog kopiranja uzora s konca 70-ih i početka 80-ih, Warpaint su se uz Floodove i Godricheve vještine uzdigle do razine koja bi uskoro mogla postati benchmark sastavima koji će doći nakon njih.
Najveća snaga Warpainta leži u njihovoj eteričnosti koju su Flood i Godrich pročistili do savršenstva vakuuma bez ijednog zrnca prašine, unisonosti anđeoskih vokala i efektnoj kombinaciji električne i akustične gitare, ritam-sekcije, sintesajzera i klavira pa se konačna slika doima kao da je netko ujedinio The Cure, Cocteau Twins, Portishead, The Fleet Foxes i The xx u misiji otkrivanja estetike kakvu u današnja vremena brzopotrošne pop glazbe gotovo da više i ne dobivamo. Neki će reći kako se “Warpaint” doima poput jedne skladbe, no ne vjerujte im. Uzmite malo vremena i na miru poslušajte drugi po redu album ove intrigantne i ne samo vanjštinom lijepe ženske grupe pa ćete lako doći do zaključka kako se ispod površine glacijalno tihog i mirnog glazbenog svijeta Warpainta nudi niz soničnih, tajnovitih pa čak i mračnih uzbuđenja ostvarenih kroz pomno kreiranu i perfektno ispoliranu estetiku gothic-rocka i no-wavea, indie-popa i trip-hopa. Ostaje dilema jesmo li već početkom 2014. dobili jedan od najboljih, no siguran sam da smo s “Warpaint” dobili jedan od najljepših albuma godine.