INTERVJU: CHARLES CAVE

WHITE LIES ZA JUTARNJI UOČI NEDJELJNOG KONCERTA U ZAGREBU: 'Dobra glazba naš je jedini fokus. Nikad si nismo 'hranili' ego ili ganjali slavu'

    AUTOR:
    • Ivana Vašarević

  • OBJAVLJENO:
  • 08.03.2019. u 15:56

Promo

White Lies (Harry McVeigh, Jack Lawrence-Brown i Charles Cave)

 

Londonski post-punk bend White Lies (Harry McVeigh, Charles Cave i Jack Lawrence-Brown) vraća se u zagrebačku Tvornicu kulture u nedjelju 10. ožujka s novim, petim albumom ”Five”. Kompleksniji od njihova četiri studijska prethodnika, s dodatkom osobnih stihova basista i tekstopisca Cavea, “Five” pokazuje odvažan korak naprijed u stvaralaštvu ovog trojca. Rasprodani nastupi u Europi, Sjevernoj Americi, Japanu, kao i gostovanja na festivalima Coachella, Lollapalooza i Glastonbury te velike turneje s bendovima Coldplay i Kings of Leon samo su djelić onoga što je obilježilo prvo desetljeće njihove karijere, o kojoj je za Jutarnji list govorio upravo Charles Cave.

Vaš novi, peti studijski album "Five" dobio je najviše ocjene od svih koje ste do sad objavili. Koliko dugo ste radili na njemu i kojim njegovim aspektom se najviše ponosite?

- 'Nijedan rad nikad nije onoliko dobar kao što recenzije kažu, ali isto tako ne može biti ni loš...', s ovime bih se definitivno složio. Što se tiče našeg albuma, na njemu smo radili oko 18 mjeseci, od prvog dana i pisanja pjesama do posljednjeg dana i masteringa. Najponosniji sam na činjenicu što već dobrih deset godina stvaramo nešto jednako uzbudljivo ljudima (publici) i svima nama u bendu, u ovom slučaju to je 'Five'. Ova ploča je naša najučinkovitija zbirka pjesama do sad. S godinama i iskustvom dosegnuli smo sofisticiranost i sklad, što naše starije pjesme nemaju, ali to je sasvim logično kad se u obzir uzmu naša dob (mladost) i nevinost. Zbilja volim ovaj album i veseli me sve što će uslijediti poslije njega.

 

U odnosu na vaše prijašnje albume, “Five“ ima znatno više gitarskih dionica, što su kritičari i obožavatelji dočekali s oduševljenjem. Na koje ste još načine “rasli“ kao bend?

- Osobno, kao tekstopisac napokon mogu reći da se u vlastitoj koži zbilja osjećam odlično, dok bend kao kolektiv svakako ima puno istančaniji/oštriji smisao stvaralaštva, tj. svjesniji smo svih načina kojima možemo upravljati vlastitom glazbom, usmjeravati je u najboljem pravcu i postići određene aspiracije kojima težimo u našemu radu. Također, smioniji smo nego što smo bili na prvom albumu. Na "Five" možete čuti instrumente koje nikad prije nismo svirali, prvi put surađivali smo s drugim glazbenicima i samouvjereniji smo u aranžmanima. Možemo raditi sami, ali također smo otvoreniji i spremniji nego prije potražiti pomoć kad i ako osjetimo da nam je ona potrebna.

Netom prije početka snimanja albuma "Five" promijenili ste diskografsku kuću. Jeste li zbog toga bili pod stresom i kako je to utjecalo na vaš rad?

- Stres zapravo nismo ni osjetili! Jedini pritisak bio je pridržavati se vlastitih rokova za objavljivanje albuma pod našim uvjetima, kao i organiziranje te odrađivanje turneje na način koji smo mi sami zamislili i htjeli. Diskografske kuće su nešto poput taksija - svaka će vas, više manje, dovesti do željenog odredišta, samo što neće sve izabrati isti put. Jedino što vi morate napraviti jest podignuti palac i čekati da vas pokupi netko kome izgledate/djelujete okej!

Svojedobno ste bili zamoljeni raditi više "radio prijateljski" glazbu. Koliko je teško svima udovoljiti, kako se nosite s kritikama općenito?

- Prije nekoliko godina kritičari jednog velikog glazbenog časopisa trebali su napraviti listu deset najboljih albuma svih vremena. Jedan od njih, koji je nedugo poslije došao na vrlo visok položaj u drugim prestižnim novinama, na svoj popis uvrstio je čak četiri albuma benda The National. Pročitao sam to i pomislio: 'Zar ovako stoje stvari?'... Moje mišljenje, naravno, nema nikakve veze s The Nationalom. Ali kad biste uglednog kritičara restorana zamolili da odabere deset najboljih i kad bi on izabrao četiri podružnice istoga, vjerojatno ne biste previše držali do njegova mišljenja... Jedina stvar koja me kod loših recenzija može uzrujati jest činjenica da neki ljudi koji ih čitaju još nisu shvatili da je osoba koja ih piše - u neku ruku pomalo idiot!

 

U ovih deset godina koliko ste na sceni, što biste izdvojili kao svoje najpozitivnije, a što kao najnegativnije trenutke?

- Stabilno prijateljstvo koje imamo i uzajamna umjetnička povezanost koja stalno raste najviše me vesele. Čvrsta smo ekipa. Ponosan sam jer smo od samih početaka svu našu pozitivnu energiju ulagali u kvalitetne pjesme, ovo što radimo (dobra glazba) naš je jedini fokus, nikad si nismo 'hranili' ego , ganjali slavu ili bilo što slično tome. Stalo nam je da iz godine u godinu napredujemo kao bend, da naša publika to primjećuje i raste s nama. Što više od toga čovjek može tražiti? Možda jedino neograničenu opskrbu San Pellegrino gaziranim voćnim sokovima (smijeh). Najbolji trenutak karijere doživjeli smo neku večer u Manchesteru u Engleskoj. Odradili smo jedan od najboljih koncerata ikad, za kraj smo ostavili novu pjesmu 'Tokyo', a publika ju je pjevala glasnije nego ikoju prije, iako je singl vani svega nekoliko tjedana! Stvoriti nešto što će ljudi toliko zavoljeti, s time se povezati na vrlo osobnoj razini, taj osjećaj apsolutno je nezamjenjiv i tad postajem vrlo emotivan na pozornici. A najniža točka naše karijere... - to bi definitivno bilo brend partnerstvo koje smo napravili s Lucozade energetskim napitkom prije otprilike sedam godina. Volim to piće, ali zbilja je bilo nevjerojatno glupo spajati našu glazbu s istim.

Koncert u Tvornici bit će vaše treće gostovanje u Zagrebu. Kakva su vam sjećanja s prethodnih nastupa u Hrvatskoj?

- Imamo vrlo jaku bazu fanova diljem Europe i zbog njih bih volio da nam turneja traje duže od ovih 45 koncerata koliko ćemo sad odraditi. Bio bih najsretniji kad bismo mogli obići svaki kutak Europe, da u Hrvatskoj imamo četiri gaže, deset u Francuskoj, petnaest u Njemačkoj… Na našoj posljednjoj turneji (2016.) imali smo dva slobodna dana u Zagrebu. Harry (pjevač) i ja otišli smo na tržnicu i u crkvu u centru grada. Čak smo oprali rublje u jednom hostelu i ručali ukusnu tjesteninu negdje na terasi, na otvorenom, zagrnuti toplim dekicama i pod kišobranima jer je padalo kao ludo… Sjećam se sjajnog koncerta u Tvornici i još bolje publike. Također se sjećam i groznog cateringa od kojeg smo pobjegli u obližnji talijanski restoran - interijer je izgledao kao kazalište, osjećali smo se kao da sjedimo nasred ulice negdje u Italiji, bilo je fantastično! Dao sam im pet zvjezdica na Google Mapsu jer im je rižoto bio izvrstan, a osoblje vrlo prijateljski nastrojeno.

Zagreb, 011210.
Koncert britanske rock grupe White lies u zagrebackoj Tvornici kulture. Harry McVeigh, gitarista i pjevac grupe.
Foto : Mladen Pobi / Cropix
Mladen Pobi / CROPIX

White Lies u zagrebačkoj Tvornici kulture 2010. godine

 

Svi stihovi s albuma "Five" dostupni su i na Brailleovu pismu. Kako ste došli do te ideje?

- Nakon što smo počeli proučavati Brailleovo pismo i njegovu tipografiju kao dio našeg umjetničkog stvaralaštva, postajali smo sve više vezani za njegov fizički oblik i sam čin prevođenja. Album 'Five' napisan je iz perspektive velikog broja likova, a njihova iskustva moraju biti prevedena u pjesmu, koju će zatim ponovno prevesti svaki slušatelj ponaosob. Izrada knjižice na Brailleovu pismu predstavlja svojevrsno konceptualno unapređenje te ideje, ali također smo željeli prikupiti i nešto novca za Kraljevski nacionalni institut za slijepe te istovremeno stvoriti nešto kvalitetno za promicanje albuma.

Što mislite o silnim usporedbama s bendovima poput Editorsa, Interpola, Joy Divisiona... Koliko vam je bilo teško probiti se prvo u rodnoj Engleskoj, koja ima vrlo jaku glazbenu scenu, pa onda i izvan nje?

- Apsolutno sam obožavao Interpolove albume ‘Turn on the Bright Lights’ i ‘Antics’ kad sam bio tinejdžer, Editorse nikad nisam slušao, a Joy Division preslušao sam svega nekoliko puta. Na White Lies zapravo su utjecali Talking Heads, Tears for Fears i Echo & the Bunnymen, tako da mislim da je dio našeg zvuka došao upravo od njih. Naš Harry, baš poput Iana Curtisa (pjevača Joy Divisiona), ima izrazito moćan glas. Imamo sreće s tim. Ali White Lies uvijek će zvučati kao White Lies, a ne nečija kopija. Naš zvuk definitivno se probio izvan granica Engleske, što dokazuje i ova aktualna turneja na kojoj ćemo svirati za 100.000 ljudi u Europi, a to je sjajno!

Svi u bendu poznajete se još iz srednje škole - zapravo ste počeli svirati kao "vikend projekt". Sjećate li se svoje prve gaže?

- Da. Nastupali smo na prijateljevoj kućnoj zabavi. Ukrali smo prometne čunjeve iz njegove ulice kako bismo mogli označiti dio dnevne sobe njegovih roditelja kao 'pozornicu'. Svi su bili jako pijani, uključujući i nas. Sjećam se da smo svirali 15-ak minuta, završili i otišli piti još piva. Mislim da me jedna djevojka tad poljubila, onda mora da je večer bila prilično dobra.

Koliko su vam kao bendu važni spotovi i općenito vizualni dio vaše glazbe?

- Na naše spotove uvijek gledam kao na priliku za uzbudljivu suradnju s umjetnikom koji radi u mediju drugačijem od našeg. Pritom gotovo svu kreativnu kontrolu predajemo u ruke redatelja i fotografa. Vidimo kako naše pjesme pokreću ljude kad ih sviramo, a spotovi bi trebali biti jedna vrsta produžetka tog osjećaja. Redatelja zato i pitamo kakve emocije pjesma budi u njemu i kako bi on to izrazio na svom jeziku. Dalo bi se to usporediti s igrom pokvarenog telefona (op. a. u Engleskoj se ista zove Chinese whispers). Realno, mogli biste napisati pjesmu na temelju glazbenog videa, a zatim napraviti novi spot od te nove pjesme, stalno ponavljati isti postupak i tako unedogled, a uvijek biste dobili vrlo različite pjesme i različite videozapise!

Gdje se kao bend vidite za deset godina?

- Mislim da u sebi imamo nešto od R.E.M.-ove pjesme 'Losing My Religion'. Ovih prvih deset godina kao da smo polako, ali sigurno puzali prema nečemu velikom i definitivno se ne namjeravamo zaustaviti.

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo