Glasoviranje u tri čina! Tri večeri zaredom zagrebački ljubitelji glasovira došli su na svoje.
Nakon izvrsnog Talijana Benedetta Lupa i njegova Skrjabina, o čemu smo već izvijestili, u petak je uz Zagrebačku filharmoniju nastupila američka pijanistica kineskog podrijetla Claire Huangci, da bi ovaj glazbeni vikend Subotom u Lisinskom okrunio naš pijanistički patrijarh Ivo Pogorelić. Valja reći da su sva tri programa bila izvan ustaljenih standarda, a svirka iznimno zanimljiva u kontekstu posebnih odrednica koje glazbu mogu ukrasiti, ali i navesti na promišljanje o različitim sviračkim i umjetničkim odrednicama.
Rijetka ptica
Slušajući 29-godišnju izgledom posve minijaturnu Claire Huangci čovjek se morao zapitati otkud joj snaga za ono što je činila s Beethovenovom transkripcijom Violinskog koncerta op 61. Gotovo da ju je trebalo zamoliti da bar zeru uspori furiozna tempa kojima je klizila po tipkama prašeći po Beethovenu kojem očito nije bilo dovoljno pet koncerata namijenjenih glasoviru nego je i svoj jedini violinski pretvorio u klavirski koji se danas rijetko izvodi.
Čini mi se s dobrim razlozima jer zapravo potire mnoge ljepote guslačkoga štiva na samom početku ekspanzije velikih violinskih koncerata, a klavirskima dodaje tek još jednu mogućnost za virtuozitet, što je gošća u potpunosti, čak i malo pretjerano, iskoristila zahvaljujući svojoj izvanrednoj tehnici.
Ne mogu se sjetiti baš nikoga tko može tako brzo i bistro glasovirati, što samo po sebi i nije bog zna kakva prosudbena kategorija, no u slučaju danas sve popularnije Huangci ona je najveća prednost iako joj se ne može odreći i ljupko zanesena muzikalnost u sekvencama koje su se bez naporne trke mogle pratiti. Zagrebački filharmoničari s dirigentom Davidom Danzmayrom hrabro su se nosili s ovim brzoprstnim Beethovenom, da bi pravi klasični predah našli u 4. Beethovenovoj simfoniji u B-duru op. 60, elegantne i precizne izvedbe.
Na početku su praizveli skladbu “Rara avis” hrvatske skladateljice Sanje Drakulić, koja je i napisana na narudžbu orkestra. Ova “Rijetka ptica”, kako je autorica djelo naslovila, proletjela je brzinom munje u energičnom ozračju suvremena zvuka.
Schumannove etide
I napokon onaj koji se uvijek očekuje s posebnom znatiželjom, zadnjih sezona sve češći zagrebački gost Ivo Pogorelić. U sjajno odabranu programu, valja reći ne i za najširu publiku, našao se na početku jedan manje poznati ali veličanstveni Mozart s Adagiom u h-molu K. 540, skladbom koja je svojom osamljenošću unutar opusa a ugođajem misaono turobnim sjajno uvela u mistiku grandiozne Sonate u h-molu S.178 Franza Liszta.
Očekivano, Maestro joj je dao svoj pečat tumačenja brodeći strukturama tematskih cjelina u golemu rasponu emocija, energije, upita i odgovora koji će Liszta izvan njegove najpopularnije glazbe učiniti jednim od najvećih filozofa tonske umjetnosti. Slušanje h-mol sonate zahtijeva posebnu koncentraciju, i volju, a osobito senzibilitet ako ju slušatelj želi doživjeti u svim onim dubinskim slojevima koje Pogorelićev jedinstveni senzibilitet nudi.
Drugi dio pripao je Robertu Schumannu i Simfonijskim etidama op.13 uz Pet varijacija Op. Posth. Nakon Liszta učinilo se lakšom sadržajnom zadaćom, iako su Schumannove etide podjednako tehnički zahtjevne. No pri slušanju Ive Pogorelića o tehnici se gotovo i ne razmišlja. Ona je neupitna i besprijekorna, kod Schumanna podjednako važna kao i kod svih drugih skladatelja, no kada je riječ o Simfonijskim etidama koje na varijacionom principu slijede temu, tada je slušanje podvrgnuto još jednom ispitu prepoznavanja supstance koju Pogorelić slijedi željeznom logikom. Danas su sve rjeđi ovako promišljeni glasovirski recitali. Manje za ugodu, više za razmišljanje. Utoliko je i svaki novi susret s Maestrom novo iznenađenje.