ZNALAČKI ODABRANE ZVIJEZDE

ZAGREB JAZZ FESTIVAL 2019 Tri lica jazza trojice posve različitih džezera

Davor Hrvoj

Omer Avital Qantar

 

Nakon "uvodnog" nastupa Bassekoua Kouyatea i njegovog sastava Ngoni Ba u Tvornici kulture, 17. studenog, čija je malijska tradicionalna glazba više u srodstvu s bluesom nego jazzom, ovog vikenda na red su u novom izdanju Zagreb Jazz Festivala došli Vijay Iyer & Wadada Leo Smith, Aaron Diehl Trio i Omer Avital Qantar čiji su nastupi potvrdili da je, unatoč hvalevrijednim i redovnim sezonskim doprinosima Hrvatskog društva skladatelja i njegovih festivala Jazz.hr/jesen i Jazz.hr/proljeće, prethodnih četiri-pet sezona ovome gradu jako nedostajao Zagreb Jazz Festival.

A nije ga bilo jer je potpora gradskim i državnim novcem, za razliku od Ljubljane i Beograda, bila sve manja i manja, a zbog dolaska novog direktora na čelo jedne od triju telekom kompanija povukao se i glavni sponzor Zagreb Jazz Festivala. Prodaja ulaznica nigdje u Europi nije dostatna za pokriće troškova ovakvih festivala, no nadajmo se da će u nadolazećim godinama u gradskim i državnim resorima zaduženima za kulturu, a ne samo turizam, biti više sluha za glazbu koja ne spada u klasiku i folklor, a ipak je kvalitetna i važna za ono što se u 21. stoljeću smatra i naziva kulturom.

A koliko jazz može, stotinjak godina nakon "službenog" postanka, ipak biti zanimljiv i slušatelju koji ga tek rubno prati, čulo se kroz nastupe znalački odabranih "zvijezda" jedanaestog Zagreb Jazz Festivala, ujedno i jako dobrih reprezenata stilske i sadržajne raznolikosti današnjeg jazza u rasponu od tradicionalizma Aron Diehl Trija koja seže do početka stvaranja tog žanra preko snažnog i rasplesanog post-bopa Omer Avital Qantara pa do avangardnosti Vijaya Iyera & Wadade Lea Smitha kojom su u petak uvečer osupnuli publiku.

Vijay Iyer & Wadada Leo Smith

Glazbeno putovanje relativno mladog Vijaya (48) i relativno starog Wadade (77) doista je bilo u skladu s naslovom njihovog zajedničkog albuma "A Cosmic Rhythm With Each Stroke" (2016) objavljenog za njemačku etiketu ECM koja već desetljećima njeguje avangardni pristup jazzu. Diskografski aktivan od ranih 70-ih Wadada je afro-američki trubač naklonjen improvizaciji i free-jazzu dočim je Vijay sin imigrantske indijske obitelji, rođen u Americi u kojoj je diplomirao matematiku i fiziku na Sveučilištu Yale, doktorirao tehnologiju i umjetnost na Sveučilištu California i tri puta u proteklih petnaestak godina bio proglašen najboljim jazz pijanistom u izboru magazina DownBeat.

Davor Hrvoj

Vijay Iyer & Wadada Leo Smith

 

Njihov nastup povremeno je podsjećao i na "diskusiju" o postanku svemira fizičara s Harvarda i lutalice iz hodnika njujorške podzemne željeznice premda su obojica profesori i prestižni umjetnici. Njihova glazba nije lagana, ali ni neprohodna nego mistična, inteligentna i intuitivna te utemeljena u osjećajima koje razvijaju jedan prema drugome i instrumentima koje osluškuju dok traže zajedničku nit. Ne samo u potrazi za "kozmičkim ritmom" u e(zo)teričnoj glazbi poprilično lišenoj ritma nego i za razlozima vlastitog postojanja. Ako već treba provlačiti neke usporedbe, nastup Vijaya i Wadade bio je poput zamišljenog susreta naslijepo Keitha Jarretta i Dona Cherryja ili imaginarnog dua Brada Mehldaua i Milesa Davisa.

Aaron Diehl Trio

U nedjelju navečer Aaron Diehl (35) je u okviru svog trija ponudio potpuno drugačiji pristup jazzu. Premda u autorskom smislu vrlo malo svoj, taj mladi pijanist iz Columbusa, Ohio veliki je glazbenički talent koji se zahvaljuući sjajnoj tehnici lako ubacuje u razne jazz "filmove", a što je najdojmljivije prezentirao u sedamnaestak etida Dicka Hymana (91) kojima je obuhvatio razvoj jazza od Scotta Joplina do Billa Evansa.

Vedran Metelko

AAron Diehl Trio

 

Ništa manje zanimljivo nije zvučao ni njegov sudar be bopa i Bacha kojeg planira do kraja razviti na jednom od narednih albuma, a zgodan je i u elegantno bluziranom jazz bliskom ostavštini Jelly Roll Mortona, Errolla Garnera, Fatsa Wallera, Arta Tatuma i Oscara Petersona pa me nimalo ne čudi da je taj očito fino odgojen i pristojan mladić, premda u pratnji pomalo štreberske ritam-sekcije, bio posve po ukusu uglednog i dragog mi kolege Dubravka Majnarića. Za moj ukus Aaron je povremeno bio previše revijalan manirist, nalik i danas živućem jazz i klasičnom pijanistu Donu Shirleyu, jednom od dvojice junaka krasnog filma "Zelena knjiga", ali bis s jednom temom Philipa Glassa bio je toliko poetičan i nježan da mi je zamalo zasuzilo oko.

Omer Avital Qantar

Kao što rekoh, nedovoljno dboro poznajem jazz, i toga se ne sramim jer nismo baš svi sveznadari, ali zato jako dobro znam što u njemu najviše volim pa sam instinktivno najviše očekivao, a na koncu i dobio od kvinteta izraelskog kontrabasista Omera Avitala i njegovog sjajnog benda. Nije nimalo čudno što ga i kao glazbenika i kao autora i kao lidera sastava sve češće uspoređuju s Charlesom Minusom jer doista posjeduje neku sličnu energiju dok pleše s kontrabasom i uzvikuje tijekom svirke. Furiozan ulet i još furiozniji bis uokvirili su ekstatičan i žestok, rasplesan i razigran nastup Omer Avital Qantara (iz Tel Aviva s više-manje stalnim ili prviremenim njujorškim adresdama) koji efektno stapa hard i post-bop s orijentalnim, preciznije židovskim, ali i arapskim ornamentima.

Daleko od toga da je Omer prvi koji njeguje takav pristup jazzu jer nešto slično može se reći i za kolegu mu po instrumentu i domovini, no ipak bitno drugačijem i popičnijem Avishaiju Cohenu i također izraelsku saksofonisticu Anat Cohen s kojom je nastupio u Zagrebu te njujorškog saksofonista Joshua Redmana s kojim je prije dvanaest godina nastupio na Zagreb Jazz Festivalu. Uostalom, sličnom, samo Indijom inspisirianom, tematikom bavi se na i kontrabasist Dave Holland koji je s Cross Currents Trijom nedavno ponovno nastupio u Zagrebu. Takve world music rute jazza sve su češće, ali sežu i do sad već davnih Milesovih "španjolskih skica", Coltraneovih i Gillespiejevih "lutanja Afrikom", Ellingtonovih "karavana" i "meksičkih raspoloženja" spomenutog Mingusa te raznih drugih putešestvija "starih majstora" jazza.

No, "strummerovska" energija i izržajnost kojima isijava Omer doista je zarazna, naročito kad se s prijateljima naganja u bržim skladbama s ruba blaxploitation funka i prepunima bliskoistočnih, zapšadnomediteranskih i istočnoeuropskih ritmova. Svako toliko doimali su se razuzdani poput The Clasha kad su snimali "Rock The Casbah" pa i The Poguesa u njihovim keltskim punk fijestama, no ove rokerske usporedbe navodim samo kako bih dočarao s kojom i kakvom snagom izvode jazz.

Ništa tu nije po špagi i akademski nego po osjeaćju, strasno i napucano. Krasna je dvorana Blagoje Bersa na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, ali jazz kakav razvaljuje Omer Avital Qantar primjerenije bi bilo slušati u klubu u kojem čovjek može piti i pušiti, očijukati s damama i plesati, vikati i skakati. E, to je jazz kakvog najviše volim, a za taj moj ukus nastup Omer Avital Qantara defnitivno spada u desetak najboljih u povijesti Zagreb Jazz Festivala za čije naredno izdanje nećemo valjda opet čekati pet godina. Naime, ovakvi nastupi, kao i oni na INmusicu, zaslužuju novac ne samo publike nego i sponzora i institucija za kulturu i turizam. Bez takvih festivala Zagreb se ne može smatrati pravim europskim gradom, a kamoli nazivati metropolom.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo