Nakon "uvodnog" nastupa Bassekoua Kouyatea i njegovog sastava Ngoni Ba u Tvornici kulture, 17. studenog, čija je malijska tradicionalna glazba više u srodstvu s bluesom nego jazzom, ovog vikenda na red su u novom izdanju Zagreb Jazz Festivala došli Vijay Iyer & Wadada Leo Smith, Aaron Diehl Trio i Omer Avital Qantar čiji su nastupi potvrdili da je, unatoč hvalevrijednim i redovnim sezonskim doprinosima Hrvatskog društva skladatelja i njegovih festivala Jazz.hr/jesen i Jazz.hr/proljeće, prethodnih četiri-pet sezona ovome gradu jako nedostajao Zagreb Jazz Festival.
A nije ga bilo jer je potpora gradskim i državnim novcem, za razliku od Ljubljane i Beograda, bila sve manja i manja, a zbog dolaska novog direktora na čelo jedne od triju telekom kompanija povukao se i glavni sponzor Zagreb Jazz Festivala. Prodaja ulaznica nigdje u Europi nije dostatna za pokriće troškova ovakvih festivala, no nadajmo se da će u nadolazećim godinama u gradskim i državnim resorima zaduženima za kulturu, a ne samo turizam, biti više sluha za glazbu koja ne spada u klasiku i folklor, a ipak je kvalitetna i važna za ono što se u 21. stoljeću smatra i naziva kulturom.
A koliko jazz može, stotinjak godina nakon "službenog" postanka, ipak biti zanimljiv i slušatelju koji ga tek rubno prati, čulo se kroz nastupe znalački odabranih "zvijezda" jedanaestog Zagreb Jazz Festivala, ujedno i jako dobrih reprezenata stilske i sadržajne raznolikosti današnjeg jazza u rasponu od tradicionalizma Aron Diehl Trija koja seže do početka stvaranja tog žanra preko snažnog i rasplesanog post-bopa Omer Avital Qantara pa do avangardnosti Vijaya Iyera & Wadade Lea Smitha kojom su u petak uvečer osupnuli publiku.
Vijay Iyer & Wadada Leo Smith
Glazbeno putovanje relativno mladog Vijaya (48) i relativno starog Wadade (77) doista je bilo u skladu s naslovom njihovog zajedničkog albuma "A Cosmic Rhythm With Each Stroke" (2016) objavljenog za njemačku etiketu ECM koja već desetljećima njeguje avangardni pristup jazzu. Diskografski aktivan od ranih 70-ih Wadada je afro-američki trubač naklonjen improvizaciji i free-jazzu dočim je Vijay sin imigrantske indijske obitelji, rođen u Americi u kojoj je diplomirao matematiku i fiziku na Sveučilištu Yale, doktorirao tehnologiju i umjetnost na Sveučilištu California i tri puta u proteklih petnaestak godina bio proglašen najboljim jazz pijanistom u izboru magazina DownBeat.
Vijay Iyer & Wadada Leo Smith
Njihov nastup povremeno je podsjećao i na "diskusiju" o postanku svemira fizičara s Harvarda i lutalice iz hodnika njujorške podzemne željeznice premda su obojica profesori i prestižni umjetnici. Njihova glazba nije lagana, ali ni neprohodna nego mistična, inteligentna i intuitivna te utemeljena u osjećajima koje razvijaju jedan prema drugome i instrumentima koje osluškuju dok traže zajedničku nit. Ne samo u potrazi za "kozmičkim ritmom" u e(zo)teričnoj glazbi poprilično lišenoj ritma nego i za razlozima vlastitog postojanja. Ako već treba provlačiti neke usporedbe, nastup Vijaya i Wadade bio je poput zamišljenog susreta naslijepo Keitha Jarretta i Dona Cherryja ili imaginarnog dua Brada Mehldaua i Milesa Davisa.
Aaron Diehl Trio
U nedjelju navečer Aaron Diehl (35) je u okviru svog trija ponudio potpuno drugačiji pristup jazzu. Premda u autorskom smislu vrlo malo svoj, taj mladi pijanist iz Columbusa, Ohio veliki je glazbenički talent koji se zahvaljuući sjajnoj tehnici lako ubacuje u razne jazz "filmove", a što je najdojmljivije prezentirao u sedamnaestak etida Dicka Hymana (91) kojima je obuhvatio razvoj jazza od Scotta Joplina do Billa Evansa.
AAron Diehl Trio
Ništa manje zanimljivo nije zvučao ni njegov sudar be bopa i Bacha kojeg planira do kraja razviti na jednom od narednih albuma, a zgodan je i u elegantno bluziranom jazz bliskom ostavštini Jelly Roll Mortona, Errolla Garnera, Fatsa Wallera, Arta Tatuma i Oscara Petersona pa me nimalo ne čudi da je taj očito fino odgojen i pristojan mladić, premda u pratnji pomalo štreberske ritam-sekcije, bio posve po ukusu uglednog i dragog mi kolege Dubravka Majnarića. Za moj ukus Aaron je povremeno bio previše revijalan manirist, nalik i danas živućem jazz i klasičnom pijanistu Donu Shirleyu, jednom od dvojice junaka krasnog filma "Zelena knjiga", ali bis s jednom temom Philipa Glassa bio je toliko poetičan i nježan da mi je zamalo zasuzilo oko.
Omer Avital Qantar
Kao što rekoh, nedovoljno dboro poznajem jazz, i toga se ne sramim jer nismo baš svi sveznadari, ali zato jako dobro znam što u njemu najviše volim pa sam instinktivno najviše očekivao, a na koncu i dobio od kvinteta izraelskog kontrabasista Omera Avitala i njegovog sjajnog benda. Nije nimalo čudno što ga i kao glazbenika i kao autora i kao lidera sastava sve češće uspoređuju s Charlesom Minusom jer doista posjeduje neku sličnu energiju dok pleše s kontrabasom i uzvikuje tijekom svirke. Furiozan ulet i još furiozniji bis uokvirili su ekstatičan i žestok, rasplesan i razigran nastup Omer Avital Qantara (iz Tel Aviva s više-manje stalnim ili prviremenim njujorškim adresdama) koji efektno stapa hard i post-bop s orijentalnim, preciznije židovskim, ali i arapskim ornamentima.
Daleko od toga da je Omer prvi koji njeguje takav pristup jazzu jer nešto slično može se reći i za kolegu mu po instrumentu i domovini, no ipak bitno drugačijem i popičnijem Avishaiju Cohenu i također izraelsku saksofonisticu Anat Cohen s kojom je nastupio u Zagrebu te njujorškog saksofonista Joshua Redmana s kojim je prije dvanaest godina nastupio na Zagreb Jazz Festivalu. Uostalom, sličnom, samo Indijom inspisirianom, tematikom bavi se na i kontrabasist Dave Holland koji je s Cross Currents Trijom nedavno ponovno nastupio u Zagrebu. Takve world music rute jazza sve su češće, ali sežu i do sad već davnih Milesovih "španjolskih skica", Coltraneovih i Gillespiejevih "lutanja Afrikom", Ellingtonovih "karavana" i "meksičkih raspoloženja" spomenutog Mingusa te raznih drugih putešestvija "starih majstora" jazza.
No, "strummerovska" energija i izržajnost kojima isijava Omer doista je zarazna, naročito kad se s prijateljima naganja u bržim skladbama s ruba blaxploitation funka i prepunima bliskoistočnih, zapšadnomediteranskih i istočnoeuropskih ritmova. Svako toliko doimali su se razuzdani poput The Clasha kad su snimali "Rock The Casbah" pa i The Poguesa u njihovim keltskim punk fijestama, no ove rokerske usporedbe navodim samo kako bih dočarao s kojom i kakvom snagom izvode jazz.
Ništa tu nije po špagi i akademski nego po osjeaćju, strasno i napucano. Krasna je dvorana Blagoje Bersa na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, ali jazz kakav razvaljuje Omer Avital Qantar primjerenije bi bilo slušati u klubu u kojem čovjek može piti i pušiti, očijukati s damama i plesati, vikati i skakati. E, to je jazz kakvog najviše volim, a za taj moj ukus nastup Omer Avital Qantara defnitivno spada u desetak najboljih u povijesti Zagreb Jazz Festivala za čije naredno izdanje nećemo valjda opet čekati pet godina. Naime, ovakvi nastupi, kao i oni na INmusicu, zaslužuju novac ne samo publike nego i sponzora i institucija za kulturu i turizam. Bez takvih festivala Zagreb se ne može smatrati pravim europskim gradom, a kamoli nazivati metropolom.