Ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch pozdravio je 27. rujna u dvorani “Lisinski” publiku i orkestar, najavio početak novog Minimini ciklusa za najmlađe, kao i inozemna gostovanja, i nova sezona može početi.
Dobro je da David Danzmayr nastavlja svoju suradnju sa Zagrebačkom filharmonijom, u novoj sezoni kao počasni prvi dirigent. U proteklom mandatu njegova se funkcija šefa-dirigenta u radu s orkestrom i brojnim zajedničkim nastupima pokazala u pedagoškom i umjetničkom pristupu vrlo korisnom za ansambl, a to se i čulo u zanimljivo složenom programu.
Religiozni aspekt
Unutar discipline i uvježbanosti Danzmayr zna kreirati pristup odabranom štivu te je već u uvodu pokazao svoju vrijednost. Orkestar i dirigent povjerenje su još jednom dali svom članu, kontrabasistu i skladatelju Dubravku Palanoviću, darovitom glazbeniku bujne mašte i tehničke izvrsnosti u izvedbi trodijelne skladbe “In medio ignis” koja je, kako autor ističe, posvećena religioznom aspektu ljudske duše, sukobima, čežnji i spokoju. Palanovićeva glazba pripada ozračju suvremene glazbe koja nije sklona odgonetavanju zvukovnog eksperimenta, već svojim misaonim pristupom omogućuje suputništvo publike koja je s interesom prati.
Posljednja Mozartova 41. simfonija u C-duru KV 551, poznata i kao “Jupiter”, i danas postiže sjaj univerzalnoga, što salzburškog majstora smješta u vrh sveopćeg simfonizma. Danzmayr i orkestar dosad su mnogo postigli u zajedničkom radu na Mozartovim partiturama koje prvenstveno traže preciznost zajedništva i minucioznu nadogradnju interpretacije. Ovaj “Jupiter” sve je to imao u postupnom rastu do burnog finala koji je pak bio odličan uvod u i dalje filigranski ugođaj onoga što je slijedilo.
Slikovita glazba
U mnogim finesama ruski Mozart, Sergej Prokofjev, jedna je od najmoćnijih osobnosti glazbe 20. stoljeća. Preplet lirskih i dramskih elemenata njegova rukopisa najvažniji je u simfonijama i glasovirskoj glazbi, no autorska fantazija sljubljena s predloškom čini ga najvažnijim modernim skladateljem baleta.
Danzmayr je ovaj put izbjegao popularne suite iz “Romea i Julije” odlučivši se za izbor iz “Pepeljuge” op. 87, manje dramatičnu, ali i slikovitiju glazbu podjednako izazovnu za orkestar. Prohujala je u trenu usprkos duljini od 45 minuta u kovitlacu sjajno orkestrirane dramaturgije iz koje pojedinci iskaču doslovno kao iz bajke. Veliki orkestar trajno prisutnih puhača i atraktivno zvučećih udaraljki uz svilenaste gudače pratio je zdušno Pepeljugin put uz dirigenta koji se znao nositi s kompliciranom mrežom zahtjevnih prokofjevskih divota!