SVE JE OTIŠLO K VRAGU

Zašto je propao Woodstock 50

Profimedia

U popularnoj glazbi toliko je toga otišlo k vragu jer ako je na Woodstocku 50 jedna od glavnih zvijezda trebala biti Miley Cyrus, kako jednu takvu groznu činjenicu uopće mjeriti s ovakvom snimkom Creedencea s Woodstocka 1969. godine?!

Glavni razlozi debakla Woodstocka 50 bili su povlačenje financijera te promjene lokacije zbog čega su odustali i neki od najavljenih izvođača, poput Johna Fogertyja čiji je Creedence Clearwater Revival nastupio i na Woodstocku 1969. godine

Ovih dana trebao se održati Woodstock 50, festival kojim je promotor Michael Lang pokušao proslaviti 50. obljetnicu svog prvog Woodstocka 1969., “majke svih rock festivala” i jednog od najvažnijih događaja u povijesti popularne glazbe, pa i cjelokupne kulture 20. stoljeća, iz kojeg je potekao niz promjena ne samo u pop-kulturi, nego i onih šire društvenih. Kako sam nedavno za Svijet, prilog Jutarnjeg lista, pisao o tome što je sve tada, pa i poslije predstavljao Woodstock 1969., ovaj tekst je pokušaj da se detektira zašto je propao Woodstock 50. Doduše, Michael Lang i njegovi kompanjoni nisu novac zaradili ni na prvom Woodstocku.

Gomile ljudi koje su pristizale zakrčenim cestama prema farmi Maxa Yasgura na koncu su ušle besplatno, a organizatori festivala dobit su izvukli naknadno, zahvaljujući filmu i albumu u produkciji Warner Brosa. Lang je velikih problema imao i s Woodstock festivalima koje je organizirao 1994. i 1999. godine, no ipak ih je uspio održati i izvući kakvu-takvu zaradu iako je potonji završio u neredima, paležu i nasilju. Posve drugačije od prvobitnog Woodstocka koji je doista ponudio “tri dana mira, ljubavi i glazbe”, a što nije omela ni ljetna oluja kojom je u blato do koljena i gotovo bez osnovnih sanitarnih i prehrambenih uvjeta bačeno oko pola milijuna mladih. Upravo iz tog momenta izrasla je glazbena, kulturološka i društvena mitologija Woodstocka.

Dobitna mješavina

Kako kapitalizam ima tu (ne)zgodnu navadu da svaku (kontra)kulturu pretvara u komercijalni proizvod, tako se to dogodilo i s Woodstockom. Premda drugačije zamišljen i premda ne prvi, upravo je Woodstock iz 1969. godine postao model prema kojem su kasnije osmišljavani veliki open-air rock festivali. I taj je model dosta dugo dobro držao vodu, no posljednjih godina štošta se toga promijenilo pa su veliki open-air festivali uglavnom postali glazbene svaštare u kojima se namjerno miješaju kruške i jabuke ne bi li se time dozvalo što više publike.

Neki su u tome uspješni, neki su se prodali velikim korporacijama poput Live Nationa, a Woodstock 50 neslavno propao, iako je u njega već bilo uloženo 30 od predviđenih 72 milijuna dolara. Čast bogu, i prvi je Woodstock, 1969. godine, bio glazbeno mješovit, a iako na njemu nisu nastupili ni Beatlesi, ni Stonesi, ni Dylan - tada najveće zvijezde rock glazbe, od kojih je potonji živio u izolaciji nedaleko od Yasgurove farme - ta se eklektična mješavina, dvije godine nakon procvata hipijevske (kontra)kulture u San Franciscu, pokazala dobitnom kombinacijom koja je, umjesto planiranih 150.000, privukla oko 500.000 mladih ljudi.

No, ako je 1969. imalo smisla miješati rock, folk, funk, soul, pop i blues - kakav su izvodili Richie Heavens, Ravi Shankar, Arlo Guthrie, Joan Baez, Country Joe McDonald, The Incredible String Band, Grateful Dead, Canned Heat, Mountain, Santana, Sly And The Family Stone, The Who, Janis Joplin, Creedence Clearwater Revival, Jefferson Airplane, Joe Cocker, Country Joe And The Fish, Ten Years After, The Band, Johnny Winter, CSN&Y, Paul Butterfield Blues Band, Sha Na Na i Jimi Hendrix - ovogodišnji, neodržani Woodstock 50 nije predstavljao eklekticizam nego svaštarenje. No, dok takav miš-maš nekim festivalima, poput europskih verzija Lollapalooze, uspijeva donijeti zaradu, Woodstock 50 je zbog takve koncepcije, ali i stalnih promjena lokacije, a time i odgađanja početka prodaje ulaznica, propao.

Izvođači koji si dobro pašu

Doduše, Woodstock 50 ponudio je sudionike izvornog Woodstocka poput Santane i Johna Fogertyja (iz Creedencea), Canned Heat i Country Joe McDonalda, Davida Crosbyja (ex-CSN&Y), a uz njih Dead & Company (nastavak Grateful Deada) i Roberta Planta, čiji Led Zeppelin zbog odluke njihova menadžera nije nastupio na Woodstocku 1969. godine, te izvođače koji uz takve “časne starine” dobro pašu.

Poput Grette Van Fleet koje Plant obožava jer ga podsjećaju na mlade Zeppeline i indie blues-rokera Cage The Elephant, The Raconteursa i The Black Keysa (ma koliko se Jack White i Dan Auerbach međusobno mrzili), bluzmena Garyja Clarka Jr. i još mlađeg soulmena Leona Bridgesa, country-astroanuta Sturgilla Simpsona i country-farmerice Margo Price, folk-rokere Dawes i Lumineers, frikuše poput Janelle Monae i Courtney Barnett. Zovite me staromodnim, no tako dobar line-up zasrati rock lažnjacima poput Killersa i Imagine Dragonsa (ma koliko popularni bili), denserušama Miley Cyrus i Halsey, bling-bling reperima Chance The Rapperom, Akonom i Jay-Z-jem moglo je dio publike samo odvratiti, a ne prizvati dočim poklonike potonjih ne zanimaju prvospomenuti.

Popularni i uspješni

Ipak, glavni razlog debakla Woodstocka 50 bili su povlačenje financijera, jer Lang nema dovoljno novca za takvu operaciju, te promjene lokacije zbog čega su počeli odustajati i neki od najavljenih izvođača, a među prvima i John Fogerty čiji Creedence Clearwater Revival jesu nastupili i na prvom Woodstocku, no ni tamo nisu bili zadovoljni. Prvenstveno zato što su zbog peripetija oko nastupa favoriziranih Grateful Deada morali čekati da nastupe u pola jedan u noći sa subote (16. 8.) na nedjelju (17. 8.) iako su u ljeto 1969. već bili jako popularni i uspješni.

Pa su iz tog razloga odlučili da njihove izvedbe ne budu uvrštene ni u dokumentarni film “Woodstock” Michaela Wadleigha, ni na istoimeni trostruki live album u izdanju Warner Brosa. Stoga je više nego zanimljivo dobiti live album s jedanaest pjesama Creedencea s Woodstocka 1969. godine u trenutku u kojem se John Fogerty povukao s neslavno propalog Woodstocka 50. Taj slučaj perfektno ilustrira koliko je toga u popularnoj glazbi otišlo k vragu jer ako je na Woodstocku 50 jedna od glavnih zvijezda trebala biti Miley Cyrus, kako jednu takvu groznu činjenicu uopće mjeriti s ovakvom snimkom Creedencea s Woodstocka 1969.

A ta snimka je fascinantno oštra i iskričava, naelektrizirana i nabrijana, s izvrsno definiranim instrumentima članova Creedencea koji, na čelu s Fogertyjem i njegovim rašpavim glasom, briljiraju u svom nadahnutom swamp-rocku u kojem se u miješaju rhythm & blues i soul, country i folk, bubblegum-pop i psych-rock, odnosno šamanski ritmovi i dizelska tutnjava, zasljepljujuće melodije i blatnjavo kotrljanje, bezbrižnost i opasnost, vedrina sunčanog dana i tmasti oblaci koji prijete olujom.

A navodno je to za njih bila loša večer. No doslovce snimke Creedenca, možda bolje od bilo kojih drugih, osim onih nastupa Jimija Hendrixa zarad njegove prijeteće i zlokobne obrade američke himne, prezentiraju trenutak u kojem se dogodio Woodstock 1969. S jedne strane to je bio vrhunac “djece cvijeća” i “ljeta ljubavi” (začetog u ljeto 1967. u San Franciscu), potvrda smislenosti jednog mladenačkog idealizma, ali i slutnja svega zla što se već kotrljalo i koje će tijekom ranih 70-ih dokinuti “zlatno doba” Amerike 20. stoljeća.

Uostalom, nepuna četiri mjeseca nakon Woodstocka u krvi skončan nastup The Rolling Stonesa na Altamontu i simbolički je dokinuo “san djece cvijeća”. Samo desetak dana prije Woodstocka objavljen je i zloslutni istoimeni debi album The Stoogesa s manično-depresivnom pjesmom “1969” u kojoj Iggy Pop (u crnilo) zavija stihove “It’s 1969 OK all across the USA/It’s another year for me and you/Another year with nothing to do”.

Za njega i njegov bend Woodstock kao da nije niti postojao. Iggy je sa Stoogesima čekao da uskrsne kao kum punka, baš kao i MC5 čiji je live album “Kick Out The Jams” objavljen šest mjeseci prije Woodstocka, na kojem se našla i pjesma “Motor City Is Burning” s opisima rasnih nemira i policijske brutalnosti u Detroitu i stihom “Ma home town burning down to the ground/Worser than Vietnam”. Nisu od tih zlih slutnji daleko bili ni Creedenci sa svojom “Bad Moon Rising” i stihovima “I see a bad moon a-rising/I see trouble on the way/I see earthquakes and lightnin’/I see bad times today”. Možda se sredinom kolovoza na idiličnom Woodstocku tako i nije činilo, ali loša vremena već su bila stigla.

Opširnije


Izdvajamo