U susret njihovom nastupu u zagrebačkoj Tvornici Kulture ove subote razgovarali smo s dvojcem iz The Killsa. Ovaj britansko-američki rock-duo čine Alison "VV" Mosshart i Jamie "Hotel" Hince. Trenutno su na solo turneju povodom promocije svog posljednjeg studijskog albuma God Games koji je naišao na dobre recenzije kritike, a i osobno ga smatram jednim od boljih rock albuma 2023.
Iako su na pozornici samo njih dvoje s jednom gitarom koju svira Hince, pomoću efekata i loopova ostvaruju dojam kao da se na pozornici nalazi punokrvni rock sastav. Razgovor smo proveli putem videopoziva nekoliko minuta prije njihovog nastupa u Zürichu te smo za čak 20 minuta probili naš termin. Ulaznice za ovaj dobro raspoloženi duo koji ne krije uzbuđenje što će nastupati u Zagrebu dostupne su preko sustava Eventim, a pred domaću publiku dolaze u organizaciji LAA.
*Od samih početaka ste bili samo vas dvoje, a iako je vaš zvuk s vremenom postao puniji i produciraniji, i dalje ima onu sirovu energiju koja jasno pokazuje da iza njega stoje samo dvije osobe. Kako obično započinje vaš kreativni proces kada pišete pjesme?
Mosshart:
Ponekad pjesma krene s akustičnom gitarom, ponekad s ritmom bubnjeva, a nekad sa stihom ili klavijaturom. Nemamo jedan ustaljeni način rada. Oboje pišemo pjesme, dijelimo ono što imamo, nadograđujemo ideje, razgovaramo o njima i na kraju sve radimo zajedno. Mislim da se produkcija prirodno razvijala. Kada si u bendu, uvijek pokušavaš gurnuti zvuk dalje, pronaći nove i zanimljivije načine izražavanja – nove tehnike, nove instrumente, nove ideje.
Hince:
Da, uvijek smo koristili ono što nam je bilo dostupno. Kad smo 2001. snimali, imali smo samo četverokanalne ili osmerokanalne kasetofone. U toj ograničenosti sam osjetio pravu slobodu. Samo nas dvoje, unutar tih granica. I baš to je otvorilo prostor kreativnosti. Kako godine prolaze, sve više uživam u slobodi koju donose nove tehnike. Više slojeva, više zvukova. Ali mislim da je ono što radimo i dalje prilično minimalistički.
*Kako se pripremate za nastup uživo? Kako pristupate slaganju set liste i korištenju backing traka, s obzirom na to da ste samo vas dvoje? Nemate bas gitaru, ali vaš zvuk i dalje zvuči bogato i potpuno - zaista ispunite prostor.
Mosshart:
Sviramo pjesme sa svakog albuma i nekako sve to zajedno zvuči prirodno. Zvučno, uz sampleove, backing trake i bubnjeve — sve to zvuči dobro, pa samo sviramo uz njih i to funkcionira. Sve teče kako treba.
Hince:
Da, primjerice pjesma Kissy Kissy — to sam samo ja u prostoriji za probe s dva mikrofona na bubnjevima, koje sam zatim loopao. Bilo je to 2002. godine. Album No Wow je napravljen uz pomoć ritam mašine od 10 dolara koju smo programirali. Kasnije pjesme su puno kompleksnije, s više slojeva i elemenata.
*Kako se osjećate kada nastupate pred svojom publikom u usporedbi s nastupima pred publikom drugih izvođača, kao što je bilo kada ste otvarali za Queens of the Stone Age? Kako je to svirati svoj koncert naspram dijeljenja pozornice s nekim drugim bendom?
Mosshart:
Zaista ovisi o tome za koga sviramo. Kad smo otvarali za Queens of the Stone Age, osjećalo se kao da je to bila i naša publika. Bila je to sjajna turneja. Publika je svaku večer bila nevjerojatna prema nama.
Hince:
Da, ne bih rekao da nas je iznenadilo, ali svakako je bilo vrlo dirljivo. Ponekad bismo izlazili na pozornicu već u 18:45, a ljudi su već bili tamo i čekali. Kad bismo zakoračili na pozornicu, u tim trenucima osjećalo se kao da je to naš show. To su oni rijetki trenuci u cijelom ovom apsurdnom svijetu turneja kada pomisliš: da, ovo ima smisla, povezujemo se s ljudima.
Mosshart:
Bili smo jako dobar spoj. Dijelili smo publiku, što nije uvijek slučaj. Ponekad otvaraš za nekoga i publika nema pojma tko si, pa moraš stvarno jako raditi da ih pridobiješ. Ali to gradi karakter. Zabavno je. Dio je cijelog putovanja. Ali svejedno, nevjerojatno je imati svoj vlastiti koncert. Ljudi su nabrijani, uzbuđeni, možeš svirati duže, puniji set, stvoriti cijelu priču. Predivno je.
*Veliki dio vašeg identiteta čini i vizualni aspekt: glazbeni spotovi, moda, outfiti i prisutnost na pozornici. U vašem spotu za Wasterpiece postoji kratka scena u kojoj igrate golf. Pa, igrate li golf i u stvarnom životu ili je to bilo samo za potrebe videa?
Hince:
Ne.
*U redu. A što je s boksom? I toga ima u vašim vizualima.
Hince:
Da, spariram, ali se ne borim protiv ljudi u ringu, ali udaram u vreću. Imam i svu opremu. Cijeli outfit.
*Spominjem sve to jer je vaša prisutnost na pozornici stvarno snažna. Samo vas je dvoje, a u potpunosti vladate prostorom što ni bendovima s više članova ne uspijeva uvijek. To radite gotovo 25 godina, što je ogroman uspjeh. Pa me zanima, kada govorimo o vašem vizualnom identitetu, o načinu na koji se predstavljate, dolazi li sve to od vas samih ili imate tim stilista, PR stručnjaka i slično?
Mosshart:
Nemamo tim stilista, ne. Ali imamo vrlo jasna mišljenja o tome kako stvari trebaju izgledati. Obožavamo umjetnost i jako nam je stalo do estetike. To se prirodno prelijeva i u našu glazbu, u opremu koju koristimo, u način na koji se odijevamo — sve je to povezano. To su stvari koje nas iskreno zanimaju.
Hince:
Uvijek smo bili pod utjecajem stila koji je proizašao iz punka. U ranim godinama, bendovi poput Velvet Undergrounda, Iggyja Popa, The Damned i Sex Pistolsa — stil je bio neodvojiv dio njihove priče. Bio je to jasan stav. Kad smo mi počeli svirati, prije nego što smo osnovali The Kills, to je sve već izblijedjelo. Sve se svelo na cargo hlače i ironične art majice. Bili smo potpuno umorni od toga.
Počeli smo se odijevati puno izraženije — ne zato što smo imali novca, nismo ga imali. Živjeli smo u squatu u južnom Londonu. Ali htjeli smo opet uzbuditi stvari. Željeli smo biti kul kao Velvet Underground koji više nije bio kul.
*Spomenuli ste dosta bendova, slušate li još uvijek glazbu iz užitka? Znate li nakon nastupa sjesti i opustiti se uz neku glazbu, ili vam je ponekad dosta svega jer nastupate dva do tri puta tjedno?
Hince:
Sve to dolazi u fazama. Kad smo imali još glazbenika s nama i kad je backstage bio puniji, često bismo puštali glazbu da nabrijemo atmosferu, ja bih puštao stvari. Ali danas, kad smo samo Alison i ja, to je drugačije. Ja sam onaj naporni tip jer sviram gitaru cijeli dan, sve do samog nastupa, a nekad i nakon njega. Ne znam zašto. Nije to nikakav ritual, jednostavno sam trenutno u toj fazi. Trenutno zapravo ne slušamo puno glazbe. Više smo u toj fazi “stvaranja” nego upijanja.
*Kako uspijevate ostati svježi i nastaviti stvarati novu glazbu, a da vam vlastiti zvuk ne dosadi?
Mosshart:
Ne znam... to je pomalo misteriozno, zar ne? Ideje samo dolaze. Iz šetnje, iz svakodnevnih stvari, iz susreta s ljudima, razgovora, gledanja novih stvari... sve to jako inspirira.
Hince:
Da, uvijek mi negdje u pozadini stoji ta misao kako “moram napisati album, moram napisati pjesme”. I to mi se vrti u glavi čak i dok sviram ili snimam nešto. Ali nekako uspijevam odvojiti tu misao od samog procesa stvaranja, i onda u jednom trenutku shvatim — pa mi već pišemo. Radimo na tome cijelo vrijeme, i kad to ni ne primjećujemo.
*Uspijevate li pisati dok ste na turneji? Znam da se mnogi glazbenici s time muče.
Mosshart:
Ne pišem cijele pjesme, ne. Ali puno pišem bilješke, ideje, zapažanja. Također puno slušam. Sve to na kraju nekako pronađe svoj put u glazbu. Pisanje na turneji nije lako. Nemaš privatnosti, stalno si okružen bukom, ljudima, kaosom, obvezama prema medijima... Zato se fokusiraš na ono što je pred tobom, na sam nastup. A kad se vratiš kući, kad imaš mir i prostor, tada se sve to krene slagati.
*Kada ste na turneji i posjećujete različite gradove, koliko vam je raspored gust? Uspijete li uopće razgledati mjesta u kojima svirate?
Mosshart:
To nam je stvarno jedna od najdražih stvari, ako imamo vremena, volimo hodati gradom cijeli dan do tonske probe. To mi je savršen dan. Ali ponekad smo smješteni predaleko od centra ili smo negdje usred ničega, i jednostavno ne stignemo.
Hince:
Da, zna se dogoditi da se probudimo na festivalskom prostoru i tamo ne možeš ništa. Ali onda dođu dani kao danas. Imali smo prekrasan dan ovdje. Znam da sutra imamo slobodan dan u Slovačkoj, pa ćemo sigurno imati priliku razgledati grad. Takve stvari su mi apsolutno važne.
Mosshart:
Da, stvarno volim znati kome sviram. Volim vidjeti grad, pojesti pravi obrok, naletjeti na ljude na ulici — jednostavno osjetiti mjesto.
Hince:
Iskreno, kad bih i dalje mogao ovako putovati, mogao bih i bez koncerata. Ali ne bih mogao obrnuto — samo svirati, a da ne putujem.
*Što je glavni cilj jednog nastupa benda The Kills?
Mosshart:
Puno je toga, ali najviše se nadam da će se ljudi dobro zabaviti. Da će se osjećati inspirirano, da im je drago što su došli. Iznad svega, nadam se da će osjetiti onu povezanost koju svi trenutno trebamo, a to je da su dio nečega, makar bili stranci jedni drugima. Radi se o tome da odu kući s dobrim osjećajem, nečim što ostaje.
Hince:
Da, glazba ti može izazvati razne emocije. Osjećaj snage, uzbuđenja, želju da skačeš... ponekad te čak i naljuti, ili ti dođe da zaplačeš. Postoji ta gotovo evanđeoska energija kad sviraš uživo i stvarno se povežeš s publikom. Gledaš ih i vidiš da su s tobom, a ti to isto osjećaš.
Mosshart:
Gledaš ih i pomisliš: pogledaj ih!
Hince:
Upravo tako. A onda dođe taj trenutak nakon nastupa — kad se vratiš u svoje “normalno” stanje — i ponekad se malo posramim. Jer znam da sam večer prije bio potpuno izgubljen u tome, kao u nekom snu. I samo se nadaš da je i publika to osjetila, jer inače vjerojatno misle: Okej, ovaj se baš jako zanio tamo gore.
*Da The Kills danas počinju ispočetka, biste li opet sve radili isto? Biste li ponovili iste pogreške, ali i iste dobre odluke koje ste donijeli prije svih tih godina?
Mosshart:
Pa zašto ne? Ali svijet bi bio potpuno drugačiji. Svijet u kojem smo mi započeli i svijet danas: to su dva različita mjesta. Tko zna koliko bi tehnologija utjecala na to kakav bi bend postali, kako bismo odrastali, što bi nas zanimalo... Teško je to reći.
Hince:
Jedna velika razlika koju sada primjećujem je da ljudi više ne vježbaju zajedno kao nekad. Probe su prije bile jeftine. Mogao si unajmiti prostor za cijeli dan i samo svirati sa svojim bendom. Gledao si i druge mlade bendove koji su radili isto, nitko od nas nije imao ugovor. Svi smo samo živjeli glazbu. Danas ljudi postaju vrhunski glazbenici u svojim sobama, ali ne sviraju s drugima. I zato mnogo glazbe danas nema onaj prljavi, sirovi zvuk i onu međusobnu povezanost koja dolazi kad sviraš s ljudima u istoj prostoriji.
*Mislite li da je to jedan od razloga zašto današnji koncerti ponekad nemaju onu energiju koju su imali prije?
Hince:
Da, definitivno.
Mosshart:
Da, a vidi se to i u publici. Ljudi kao da žive kroz svoje mobitele. Više im nije prirodno biti tu, stvarno prisutni. Zato mi je drago kad su ljudi poput tebe tamo, kad gledaju, slušaju, stvarno jesu tu. Jer mi se trudimo, dajemo sve od sebe. Poručujemo im: dođi, budi dio ovoga. U redu je.
*Jeste li ikada razmišljali o tome da zabranite korištenje mobitela na koncertima?
Mosshart:
Ne. Ni najmanje. Iskreno, u Europi je to sjajno. Gotovo nitko ne drži mobitel u zraku. U Americi je to puno češće. Ali ovdje sam stvarno osjetila tu pravu povezanost, kontakt očima, ljudi su prisutni. Osjećaj je osvježavajući.
Hince:
Da, stvarno se primjećuje razlika u Europi. Ljudi ne stoje samo s mobitelima već zapravo sudjeluju, u trenutku su.
Mosshart:
Naravno, ima ih nekoliko ovdje i tamo, ali to nije ni blizu onome kako je nekad bilo.
Hince:
Bio sam na koncertima gdje su mobiteli bili zabranjeni. I iskreno, to ne jamči bolju atmosferu. Ljudi su danas jednostavno drugačiji. Ne reagiraju isto. Više nije uobičajeno da svi skaču kao na starim snimkama Fugazija iz devedesetih. Ta sirova energija pripadala je jednom drugom vremenu. Danas su ljudi više introvertni, osjetljiviji. Drugačije proživljavaju stvari.
*Danas ljudi više ni ne moshaju.
Mosshart:
Moshalo se na koncertima Queens of the Stone Age! Ne svaku večer, ali kad bi se dogodilo, bila sam presretna. Bila sam onaj lik koji misli kako je ovo predivno.
*Ovdje nas je prekinuo njihov tour menadžer jer im je za manje od pola sata slijedio nastup pred rasprodanim Kaufletenom u Zürichu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....