KANTAUTOR

ŽIVOTNA PRIČA IBRICE JUSIĆA 'Boravak u popravnom domu bio je moj spas, postao sam bolji čovjek i umjetnik'

    AUTOR:
    • Klara Rožman

  • OBJAVLJENO:
  • 11.07.2015. u 11:05

Sandra Šimunović/CROPIX

Legendarni kantautor prepjevao je pjesme kultnih skladatelja koje je oduvijek želio pjevati. Sada im je na taj način odlučio dati poštovanje

Najnoviji album ‘Harlekino’ napravio sam onako, baš za svoju dušu. Zapravo, kad bolje razmislim, nekoliko je razloga zbog kojih sam odlučio objaviti ove pjesme. Za početak, to je zbog toga jer dugo nisam napravio album. Drugi je razlog što sam želio odati poštovanje svojim kolegama, skladateljima i pjevačima kojih više nema, čije sam pjesme uzeo, kao što su Zdenko Runjić, Đorđe Novković, Ivica Percl, Drago Britvić... Uzeo sam pjesme koje sam oduvijek u životu želio pjevati, a nikad nisam imao prilike jer su ih skladatelji dali nekim drugim pjevačima. Sad su te divne skladbe napokon ‘moje’, a napravio sam ih na način da sam iz melodija izbacio svu suvišnu galamu. Stvorio sam album koji se može slušati na miru, s voljenom osobom koja sjedi do vas, uz malo vina, sira i pršuta... - kaže Ibrica Jusić.

Na novom studijskom albumu legendarnog kantautora, koji je objavljen u izdanju Croatia Recordsa, uz naslovnu autorsku pjesmu “Harlekino” i skladbu “I u tebi naslikan Trogir”, nalazi se dvanaest prekrasnih obrada poput: “Molitve za Magdalenu”, “Potraži me u predgrađu”, “Starog Pjera”, “Kuće pored mora”... Uz Ibricu na albumu se pojavljuju još i Elvis Stanić i Saša Olenjuk, a čast da među prvima presluša album imao je Ibričin profesor pjevanja Stojan Stojanov.

- Što je čudno u tome da imam profesora pjevanja? Pa automobil redovno odvozimo na godišnji servis, pazimo da je u dobrom stanju, zašto to ne bismo činili i za vlastiti glas? Uz sate pjevanja na koje kod mog profesora odlazim dva puta na tjedan, svakodnevno, barem dva sata sviram gitaru. U šali to nazivam ‘Koncertom za mačka i psa’ jer moj mačak Kiki i moj pas Bond su moji vjerni slušatelji u mom stanu u zagrebačkoj Trnovčici, u kojem provodim zime - priča Ibrica koji ovaj tjedan seli u svoj Dubrovnik.

Mitske skaline

Ibrica Jusić je prije 70 godina rođen u Dubrovniku, u obitelji sa sedmero djece. Odmalena je bio okružen umjetnošću. S osam je već pjevao u zboru, s devet u operetama. Glumio je i u dramskoj grupi u sklopu kazališta Marin Držić...

- Igrao sam u ‘Kekecu’, ‘Ivici i Marici’, ‘Šegrtu Hlapiću’... Prvi honorar dobio sam kao desetogodišnjak. Za to sam kupio gojzerice u Bati koje su mi bile malo prevelike, ali sam bio sav ponosan u njima - prisjeća se glazbenik koji je odrastao u siromašnoj obitelji.

- Majka Emina, begova kći, udala se za harmonikaša, mog oca Arisa, od kojeg sam naslijedio ljubav prema glazbi. Mada, i majka je lijepo pjevala. Njih dvoje iz Mostara su u Dubrovnik došli na bračno putovanje, i tu i ostali. Izrodili su sedmero djece, u ratno i poratno vrijeme, pa ja danas u šali kažem da je moja generacija stasala hraneći se Trumanovim jajima - govori jedan od najvećih šansonijera s ovih prostora koji je u rodnom Dubrovniku i počeo svoju bogatu karijeru zapjevavši prvi put na svom koncertu prije točno pedeset godina, 1965. godine. Bilo je to na skalinima, mitskome mjestu njegove karijere.

U popravnom domu

- Dogodilo se to sasvim spontano, po mom povratku iz popravnog doma na Malom Lošinju u koji sam otišao drage volje. Boravak u domu sačuvao me od toga da postanem mali dubrovački razbojnik, a u domu sam izučio tapetarski zanat i naučio svirati gitaru. Život u domu bio je lijep dio mog života jer smo imali sve: dva odijela, dva para cipela, pet košulja... To danas ne zvuči kao bogatstvo, no danas su drukčija vremena. Mi, dubrovačka djeca, u svibnju smo u Gradu najčešće hodali bosi, kako bismo sačuvali cipele za jesen ili kako bi ih u što boljem stanju naslijedili naša mlađa braća ili sestre... No, vratimo se glazbi i mom prvom nastupu na skalinama. U jednom sam trenu sjeo na skaline da se odmorim i zasvirao. Prišao mi je mladi par. Pitali su me pjevam li tu svakog dana jer bi oni sutra došli i doveli svoje prijatelje da me poslušaju. Eto, tako je počelo - prisjeća se Ibrica koji potom na poziv skladatelja Pere Gotovca odlazi u Zagreb. Debitirajući na Zagrebačkom festivalu 1968. osvaja prvo mjesto pjesmom “Celuloidni pajac”. Na istom je festivalu trijumfirao i dvije sljedeće godine sa skladbama “Osobenjak” i “Mačka”.

Onda mu je, kako sam kaže, Zagreb postao uzak, pa odlazi u Pariz, gdje stječe prva međunarodna iskustva.

- U Francusku sam otišao sa 500 tadašnjih njemačkih maraka u džepu. Nisam znao govoriti francuski, ali sam zato sjajno pjevao na tom jeziku. U poznatom cabareu Don Camilo, jednom od rijetkih koji još i danas postoji, godinu dana sam imao svoj termin - prisjeća se Ibrica koji se nakon četiri i pol godine života u Francuskoj vratio u domovinu, točnije u svoj Grad, gdje svako ljeto na Skalinima održava svoja tradicionalna ponoćna koncertna druženja s vjernom publikom. Upravo koristeći ljetne dolaske u Dubrovnik, 1971. počinje surađivati s Dubrovačkim ljetnim igrama te prigodnim songovima Pere Gotovca sudjeluje u kultnim predstavama Igara - Edward II., Columbo i Aretej (u režiji Georgija Paara). Piše glazbu i 1977. nastupa u predstavi ‘Životopis’ Miha Pracata. Iste godine održava svoj samostalni recital u Kneževu dvoru, što je s obzirom na elitni prostor ujedno bilo i službeno priznanje njegovoj artističkoj vrijednosti.

Na francuskom

Jedan je od prvih pjevača koji je za tadašnji Jugoton 1974. godine snimio LP ploču, među prvima je godinu dana kasnije održao solistički koncert u Lisinskom u Zagrebu. Idućih godina nastupa u gotovo svim poznatijim svjetskim dvoranama, poput sydneyske Opera House, Carnegie Halla u New Yorku, China Theatrea u Stockholmu. Neumorno sklada na stihove Paljetka, Cesarića, Šantića, Antića, Shakespearea... zbog čega su ga prozvali čarobnjakom pjevanog stiha.

- Prekretnica u mom radu bio je moj prvi simfonijski album ‘Ibrica’ iz 1981. godine, napravljen u bogatim mediteranskim aranžmanima mog starijeg brata, maestra Đele Jusića, koji mi je napisao antologijske pjesme poput: ‘Šalom Sara’, ‘U svakom slučaju te volim’, ‘Na Stradunu’... - prisjeća se kantautor čiji je ponovni odlazak u Francusku 1980. iniciran izravnim trosatnim prijenosom iz Dubrovnika kultne francuske emisije Le Grande Echique producenta Jacquesa Chancela. Kao rezultat pariške škole Ibrica 1985. godine snima album ‘La vie’ na francuskom jeziku, dok je album ‘Hodaju ljudi’ 1988. godine proizvod i utjecaj njegova višegodišnjeg boravka u Švedskoj.

Raseljena djeca

- U Kineskom teatru u Stockholmu završio sam slučajno zahvaljujući jednoj gospođi koja me kontaktirala jer me vidjela na televiziji. Na kraju sam ondje održao nekoliko koncerata. Nastupao sam među najvećima - jedan petak pjevala je Ella Fitzgerald, drugi Ibrica Jusić, a onaj poslije toga Bob Dylan i Santana - prisjeća se Ibrica i otkriva da je i emotivno vezan za Stockholm jer mu ondje žive tridesetogodišnja kći Emina (koja je ime dobila po pokojnoj baki) i njezina majka s kojom se zbližio pripremajući taj prvi koncert.

- Ljubav prema glazbi od mene je, međutim, naslijedio moj sin Kristijan koji ima trideset i pet godina i živi u Parizu. Ondje je završio privatnu akademiju za klavir. Danas svira u slobodno vrijeme, a bavi se proizvodnjom meda, ima više od stotinjak košnica, pa sam medom uvijek dobro opskrbljen - kaže Ibrica.

- Znaju reći da sam plodonosan autor, a ja im onda kažem da ja drukčije i ne znam. Nezamislivo mi je da glazbeno prestanem stvarati, da prestanem pjevati i svirati. A nezamislivo mi je, bome, i da negdje nastupim na playback. Ponosan sam što to nikad nisam prakticirao - kaže šansonijer kojem do potpune sreće nedostaju još samo unuci.

- Svako toliko pitam sina planira li nešto na tom planu. Mislim da ću biti najradosniji dedo na svijetu kada se to dogodi - priznaje Ibrica koji trenutačno nikoga ne ljubi.

- To se već sutra može promijeniti. Nikad ne znaš iza kojeg te ugla čekaju ona dva, samo tvoja, oka. A možda ih i ne dočekam. Imao sam svoju veliku ljubav u životu. Aranka i ja bili smo zajedno punih trinaest godina, a kad više nije išlo, razišli smo se gospodski, u miru. Oko nas nisu letjele teče ni lonci. Lijepo mi je sa samim sobom, ali otvoren sam za sve mogućnosti. Ako se jednog dana pojavi gospođa s kojom će mi biti ljepše nego sada, prigrlit ću je punog, otvorenog srca - kaže Ibrica.

Izdvajamo