Profesionalno djelovati, surađivati s nekim ili biti u braku s istom osobom trideset godina - veliki je uspjeh. Voditi jedan renomirani ansambl toliki niz godina ne predstavlja samo uspjeh, već i ogromno zadovoljstvo. Ta naša velika obljetnica objedinjuje kontinuirani svakodnevni tridesetogodišnji rad, tisuće zajedničkih pokusa, isto toliko nastupa diljem Hrvatske i svijeta, nekoliko tisuća trajnih snimki arhiviranih na HRT-u, a tu su i brojni nesvakidašnji doživljaji i situacije koje ostaju u našim srcima za cijeli život. Ponekad provodimo više vremena zajedno nego s našim obiteljima… Ukratko, mi i jesmo jedna neuobičajena obitelj koja u mnogočemu predstavlja posebnost - kaže Siniša Leopold, skladatelj, glazbeni pedagog, dirigent i publicist, te šef-dirigent Tamburaškog orkestra HRT-a s kojim će 18. listopada na velikom koncertu nazvanom “30 godina zajedno” proslaviti ovu lijepu obljetnicu.
Autorski koncert
- U povodu obilježavanja 30. obljetnice umjetničkog vodstva Tamburaškim orkestrom HRT-a, održat ćemo moj autorski koncert. Dakle, na glazbenom jelovniku bit će skladbe Siniše Leopolda. Program će biti sastavljen iz onoga dijela moga opusa koji sam ostvario u zajedništvu s Tamburaškim orkestrom HRT-a. Naravno, uz orkestar će nastupiti i brojni gosti: ansambl Lado i istaknuti vokalni i instrumentalni solisti, dragi prijatelji i kolege… - kaže Siniša Leopold koji je 1957. godine rođen u Grubišnom Polju, ali se smatra Samoborcem.
- Od svoje druge godine života rastao sam i stasao u predivnom Samoboru. Djetinjstvo je prohujalo u raznim sportskim aktivnostima: nogomet, rukomet, stolni tenis, atletika …
Glazbom sam se konkretno počeo baviti u četvrtom razredu osnovne škole. Bio sam prva generacija učenika glazbene škole u Samoboru svirajući violončelo. U šestom razredu osnovao sam najmlađi rock-bend u bivšoj državi. U samoborskom kinu održali smo nekoliko samostalnih autorskih koncerata. Snimili smo nekoliko priloga za Zagrebačku televiziju. Paralelno sam svirao u školskom tamburaškom orkestru, a kasnije sam prešao u zagrebački folklorni ansambl ‘Joža Vlahović’ s kojim sam putovao diljem svijeta. Za mladog glazbenika bilo je to značajno i neprocjenjivo životno iskustvo - priča maestro koji ne zna od koga je naslijedio ljubav prema glazbi.
- Moji roditelji se nisu bavili glazbom. Tata je predavao mnogim generacijama tjelesni odgoj, osnovao je brojna sportska društva, a mama je radila u samoborskoj banci. Teško je reći od koga sam naslijedio sklonost prema glazbi. Jedna moja teta studirala je solo pjevanje u Austriji. U mojoj kući se oduvijek slušala glazba i intenzivno su se pratila glazbena događanja. Iako se nisu izravno bavili glazbom, roditelji su mi uvijek u svemu davali maksimalnu podršku. Od najranije sam mladosti bio uvjeren da ću se baviti notama i tonovima, a glazba mi je oduvijek bila najzvonkija radost - prisjeća se Leopold i nastavlja:
Predmet tambura
- Nakon osnovne škole upisao sam srednju muzičku školu ‘Vatroslav Lisinski’ u Zagrebu. Nova poznanstva, nova iskustva, novi sjajni učitelji… Tada je to bila najrespektabilnija glazbena škola. Sjajnu generaciju profesora predvodio je ravnatelj škole profesor Vladimir Kranjčević koji mi je kasnije i na akademiji predavao klavir i dirigiranje. Profesor Haris Nonveiler briljantno mi je udario temelje iz harmonije. Već tada sam počeo voditi razne glazbene sekcije po KUD-ovima, a Zagreb kao metropola je i u to vrijeme pružao bogat društveni i zabavni život. I danas se s radošću prisjećam Slastice u Nikolićevoj, Zvečke, Big Bena, ali i raznih svirki na svadbama u renomiranim zagrebačkim hotelima... - govori glazbenik koji se nakon diplome na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje od 1985. radi kao viši predavač, posebno posvetio radu s tamburaškim orkestrima. Zašto baš tamburica?
- Hrvatskom tradicijskom glazbom bavim se od rane mladosti. Više od dvadeset godina bio sam dirigent Tamburaškog orkestra ‘Ferdo Livadić’ iz Samobora. Dugi niz godina bio sam i voditelj zbora i orkestra FA ‘Joža Vlahović’. Tambura je još uvijek naše najpopularnije i najrasprostranjenije tradicijsko glazbalo koje u Samoboru i njegovu kulturnom životu ima posebno mjesto. Vjerojatno je prevagnula ta privrženost i ljubav prema narodnoj umjetnosti. Želio bih naglasiti da naša Hrvatska ima najljepši, najraznovrsniji i najbogatiji folklor. Tambura je važan čimbenik u toj priči, pa je vjerojatno ljubav prema tamburi i našim drevnim običajima prevagnula. Ja trideset godina predajem predmet tambure na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nadam se da će se uskoro na nekoj našoj akademiji otvoriti i odsjek za brojne virtuoze na tamburi i da će se draga nam tambura u potpunosti dokazati kao istinsko umjetničko glazbalo - priželjkuje Leopold koji je u Tamburaški orkestar HRT-a došao 1975. godine kao svirač.
Omiljeni vokalisti
- Svirao sam deset godina 1. brač, a po potrebi i neke druge instrumente. U srednjoj školi i na akademiji aktivno sam muzicirao na gitari i klaviru. Pjevao sam u raznim zborovima i sastavima, a sada ponekad zapjevam u ugodnom društvu. Moji prijatelji znaju da preferiram stil Stevieja Wondera, Olivera Dragojevića i sličnih vokalista koji su svojim pjevačkim umijećem obilježili pop-kulturu - otkriva Leopold, današnji šef-dirigent Tamburaškog orkestra HRT-a koji se, ponosno kaže, jako razlikuje od drugih tamburaških orkestara u zemlji.
- Tamburaški orkestar HRT-a predstavlja vrh tamburaškog orkestralnog muziciranja, kako kod nas tako i u svijetu. Razlikuje se od ostalih sličnih ansambala po bogatom i raznovrsnom repertoaru, ali i po osebujnim izvedbama. Za orkestar skladaju i aranžiraju naši uvaženi glazbenici. Tradiciju i kulturu nekog naroda, prije svega, predstavlja kontinuitet. Taj ansambl HRT-a već desetljećima promovira hrvatsku glazbu i domaće autore po svim kontinentima. U sedamdeset i četiri godine neprekidnog umjetničkog djelovanja orkestar je snimio desetak tisuća trajnih snimki koje su pohranjene u arhivi HRT-a, realizirao je velik broj zapaženih TV projekata, praizveo je prvi tamburaški mjuzikl, sudjelovao u praizvedbi prve simfonije za tamburaški orkestar i prvom koncertu skladanom za tamburaški i jazz orkestar… Ima toga puno po čemu je taj naš ansambl jedinstven i u svjetskim okvirima - naglašava Leopold koji je posljednjih osam godina i umjetnički direktor Festivala kajkavskih popevki, koji je ovog rujna u Krapini proslavio svoju pedesetu obljetnicu.
Krapinski festival
- Ovogodišnji jubilarni Krapinski festival protekao je u zaista svečarskom ozračju. Posebno mi je drago da su pred krapinskom publikom na pedesetom festivalu ponovno zapjevali Gabi, Tereza, Radojka, Kićo, Elvira Voća, Drago Diklić, Đuka Čaić, Radek, ali i brojni sjajni mladi izvođači… Planova za naredni festival ima mnogo. No, smatram da i dalje treba ustrajati na očuvanju vrijedne tradicije Krapinskog festivala i promoviranju novih interesantnih popevki koje će izvoditi mladi talentirani izvođači - priča glazbenik koji ima sreće da se bavi poslom koji obožava. Zbog toga se malo zamislio kada smo ga pitali čime se bavi u slo bodno vrijeme.
- Moglo bi se reći da mi je glazba i zanimanje i hobi. Vrlo mi malo ostaje slobodnog vremena. Ali, volim se razonoditi okružen prijateljima, a vožnja biciklom me opušta i raduje. Teško mi je o sebi govoriti. Već u ranoj mladosti provodio sam vrijeme kao aktivan član raznih KUD-ova. Amaterizam se rukovodi ljubavlju i srcem, a ne isključivo nekim interesom. I danas, nakon puno utakmica u nogama, svakom novom profesionalnom izazovu pristupam s velikom dozom entuzijazma i ljubavi. Nikada nisam zlopamtilo. Sve radne zadatke želim odraditi odgovorno i sa srcem, a druženja s dragim ljudima - već sam spomenuo - uvijek su dobrodošla - govori maestro koji je sa suprugom Lili nedavno proslavio 30. obljetnicu braka.
Ljubav u Bombayu
- Prije braka supruga i ja hodali smo desetak godina. Davne 1974. godine bili smo članovi ansambla ‘Joža Vlahović’. Putovali smo u Indiju, Pakistan i Afganistan. Lili je plesala u ansamblu kao studentica ekonomije. Na toj turneji proslavila je 18. rođendan. Ja sam svirao u orkestru, kao najmlađi svirač. Zbližili smo se u Bombayu, na proslavi njenog rođendana. Turneja je trajala 30 dana, bilo je vremena da se upoznamo - prisjeća se gospodin Leopold čiji su sinovi od njega i supruge naslijedili ljubav prema glazbi.
- Mlađi sin Dorijan student je Muzičke akademije u Zagrebu i sav je u notama i glazbi. Natko studira financije i pravo. Glazba mu je tek zanimacija, a ponekad pomislim da više voli pjevati i zabavljati se uz glazbu nego čitati razne paragrafe - povjerava maestro koji još niti jednu svoju pjesmu nije posvetio supruzi.
- Točnije bi bilo reći da to još nisam napravio… Neki moji uraci zvuče kao da su posvećeni supruzi. No, sad ste me naveli na razmišljanje i nove ideje... - kaže Siniša Leopold.