Umro je Johnny Hallyday, pravim imenom Jean-Philippe Smet, rođen 15. lipnja 1943. godine u Parizu. Otac mu je bio Belgijanac, majka Francuskinja, a ime Jean-Philippe je na početku karijere promijenio u Johnny, dok si je scensko “prezime” nadjenuo prema tetkinom mužu, Lee Hallydayu iz Oklahome koji je živio u Parizu.
Kolokvijalno rečeno, Hallyday je bio “francuski Elvis” i jedan od prvih europskih pionira rock & rolla koji je u Francuskoj, ali i dijelu Europe, imao ulogu nalik ovdje, pa i ne samo ovdje, Matta Collinsa, našeg Karla Metikoša. Iz današnje vizure gledano, neki bi odmahnuli rukom i rekli da su i Johnny i Matt bili tek epigoni, a bezobrazni bi rekli i samo oponašatelji Presleyja, no njihova misija bila je mnogo važnija. Obojica su bili francuska i hrvatska, a u širem kontekstu i nezaobilazna europska spona s prvobitnim američkim rock & rollom koji su pronosili poput lučonoše i tamo gdje nisu uživo kročili Presley, Perkins, Cash, Vincent, Cochran, Orbison, Holly, Lewis i drugi bjeloputi pa i crnoputi pioniri rock & rolla poput Berryja, Domina, Diddleya, Checkera ili Richarda.
Platinasti status
Hallyday je postao i više od lučonoše ranog rock & rolla jer je nakon nastupnog singla “Laisse les filles” i debi albuma “Hello Johnny” iz 1960. godine, između ostalog, objavio i osamnaest albuma koji su stekli platinasti status, barem u Francuskoj. Prodao je više od 110 milijuna albuma, premda nikada nije postao “kućno ime” u Americi ili Velikoj Britaniji.
No zato su u Francuskoj Hallyday i jedna od njegove četiri supruge, pjevačica Sylvie Vartan, dvadesetak godina bili nešto poput pandana nešvilskom braku country zvijezda Georga Jonesa i Tammy Wynette. Nota bene, u karijeri je pjevao i country i blues i šansone, a bavio se i prog-rockom.
TV nastupi
Održao je barem nekoliko desetaka turneja na kojima ga je gledalo barem nekoliko desetaka milijuna ljudi. TV nastupi bili su važni u njegovoj ranoj karijeri kao i za Elvisa. Nastupio je i na američkom Ed Sullivan Showu u kojem se zakotrljala Presleyjeva američka, potom i svjetska popularnost, no Ameriku nije “pokorio”, a ni Veliku Britaniju; vjerojatno i stoga što je najveći dio pjesama, mimo obrada američkih “originala” ranog rock & rolla, snimio na francuskom.
Dueti
Bio sam premlad da bi me zakačili njegovi rani rock & roll singlovi i albumi, no dovoljno sam star da ga pamtim kao praktički jedinu veliku francusku rock zvijezdu koja je uz francuske šansonijere sjala i na našim TV ekranima. Izgledao je frajerski s besprijekornom “kokoticom”, razdrljenom košuljom i crnim kožnim hlačama. Vraga sam to znao kao klinac, no kasnije sam shvatio da je na pozornici djelovao poput hibrida Eddieja Cochrana, Genea Vincenta, Jamesa Deana i Elvisa Presleyja. Glumio je u nizu filmova i često se družio i s velikim američkim i britanskim rock zvijezdama poput Jaggera , Richardsa, Hendrixa, Lennona, Dylana i Stewarta. Bit će da su ga smatrali izvorno sjajnim pjevačem i fascinantnim stilistom što je i bio, a nisu mu bez vraga gitare na nekim albumima svirali Jimmy Page, Peter Frampton, Steve Marriott i drugi.
Imao je logičnu suradnju s Adrianom Celentanom koji je u Italiji, pa tako i u nas, igrao ulogu nalik Hallydayevoj u frankofonskom svijetu i, također, našem zakutku. Snimio je i duete s Bonom i Chrisom Isaakom te ostvario zanimljivu live suradnju s Brianom Setzerom iz Stray Catsa jer je početnu popularnost i slavu protegnuo do posljednjih godina života. Od 25 studijskih i live albuma objavljenih u posljednjih četvrt stoljeća najveći broj njih dospijevao je do vrha, barem francuske i belgijske liste najprodavanijih glazbenih izdanja, a organski “Rester Vivant” (2014) producirao je Don Was, posljednjih desetljeća producent Rolling Stonesa. Glas mu je zadržao oštrinu, iskričavost, grubost i snagu.
Za Francuze i dio ostale europske publike bio je važan, ponekad čak i grandiozan, a koliko god zvučao i izgledao “veće od života”, iskreno je priznao pokušaj samoubojstva nakon rođenja sina Davida, ovisnost o kokainu, sklonost izbjegavanju poreza i naganjanju bijesnih automobila i motocikala, zdravstvene probleme s kojima se borio dok smrt nije nadjačala Jean-Philippea Smeta, ali ne i Johnnya Hallidaya kao francusku rock & roll instituciju kojoj su se klanjali i francuski političari od Chiraca preko Sarkozyja do Macrona.