Borut Šeparović posljednjih je godina pretvorio Montažstroj u kazalište obespravljenih. Dakako, posrijedi je parafraza kazališta potlačenih, koje je razvio brazilski umjetnik Augusto Boal, teorijski u pedesetim, a praktično u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Boal je razvio više tehnika toga teatra čiji je temelj sudjelovanje gledatelja koji izlažu svoju egzistenciju i društveni položaj spontano, u toku izvedbe.
Političko kazalište
Boalova ideja tokom desetljeća, stigavši na zapadnjačko tlo, postala je gotovo pomodna. Takvo političko a improvizirano kazalište, osobito forma tzv. forum teatra, učinila se mnogim umjetnicima i aktivistima zgodnom za privlačenje pozornosti i publike. U bogatijoj Europi i SAD-u taj se politički teatar zapravo pretvorio u terapeutski a manje revolucionaran, kakav bi po osnovnoj zamisli zapravo trebao biti. U Europi i SAD-u poznat je pod nazivom Community Theatre, a podrazumijeva zapravo razne oblike amaterskog nastupa i improvizacije.
Već sam bio pisao, početkom 2010., u povodu predstave “Moje srce kuca za nju” (koja mi nije sjela kao preuzetna), kojom je Montažstroj obilježio 20 godina djelovanja, da je Šeparović Boalovu ideju nadogradio tako što je zamislio svojevrsni teatar u teatru. U njega, naime, gledatelji nisu direktno uključeni u zbivanje, nego tek svjedoče demonstraciji takvog postupka na pozornici, gdje naturščici prekidaju “profesionalnu” izvedbu vlastitim životnim pričama.
U ovom projektu je otišao korak dalje i sve je prepustio naturščicima. Od svibnja je skupljao aktere. Prijavilo ih se dvije stotine, uglavnom Zagrepčana, a 44 njih izdržali su sve probe i našli se pred auditorijem u velikoj dvorani Lisinskog.
Neke od priča
Šeparović je, nema sumnje, uložio golemu energiju i mnogo živaca, da bi mu pošlo za rukom sklopiti ovu, napisat ću, upravo grandioznu prezentaciju naše zbilje. Predstava traje oko tri sata. U prvom dijelu, jednoipolsatnom, svaki akter ima na raspolaganju onoliko sekundi koliko ima godina da ispriča najvažniju minutu iz svoga života. Nitko nije mlađi od 55 godina, a najstariji akter, umirovljeni arhitekt, ima ih 87.
U prologu na velikom platnu iza pozornice pratimo njihova lica i izjave kako bi željeli umrijeti. Potom se penju na binu jedan po jedan i u mikrofon, a pred kamerom, ispovijedaju.
Evo nekih priča. Gospođa u šezdesetima: “Najsretniji trenutak u mojem životu bio je kad sam se nakon presađivanja bubrega probudila i ugledala lice svoga supruga. Šest mjeseci kasnije sjedili smo u kuhinji. Radio je u jednoj Todorićevoj firmi. Rekao mi je da mora otpustiti sedamnaest radnika. ‘Ne mogu ja to’, rekao je. Otišao je u sobu. Poslije je pas ružno zacvilio. Otišla sam u sobu, a on je ležao mrtav.” Gospođa u najboljim godinama penje se uz pomoć štake na pozornicu: “Kad sam u pretvorbi dobila otkaz, ostala sam sama s troje djece. Radila sam na crno. Godinama. Kao čistačica. Na koncu, dobila sam, na crno, posao u firmi za održavanje. Prala sam prozor s ljestvi. Pala sam. Noga je pukla u koljenu. Ljuljala se na koži. Nemam pravo na invalidninu jer sam radila na crno. Nemam dovoljno godina za mirovinu.”
Punašna gospođa, na pragu šezdesetih: “Imala sam mladića, jako sam ga voljela. Dvije godine bili smo u sretnoj vezi. Jednog me dana, 1974., pozvao u park Maksimir. Već izdaleka sam vidjela da nešto nije u redu. Sjedio je na klupi i pio rakiju. Pomislila sam: ‘Skuplja hrabrost’. Izjavio je da da njegovi nikad ne bi pristali da se oženi za nju. Njegova majka to ne bi dopustila. Prekinuo je sa mnom jer sam pravoslavka. I danas sam sama i nemam djece.”
Kao Sabor HDZ-a
Neki se pak samo smiju, ili plaču, muškarac na početku šezdesetih razgolićuje se pričajući o sebi i pokazuje kateter. Neke su priče banalne, neki ispovijedaju svoj alkoholizam, ovisnost o kocki. Muškarci su mnogo banalniji, ženske su priče teže. Nema tu mnogo hepienda. Jedan stari, vitalni komunist, 87-godišnjak, odglumio je vlastitu smrt. Nakon sat i pol ovakvih ispovijesti svatko mora biti ganut. Imaš osjećaj da si pročitao najbolju zbirku poezije na svijetu. Overdoziran emocijama.
U drugom dijelu akteri zajedno iskrsavaju na pozornici. I počinje, kao parafraza Sabora HDZ-a u Lisinskom 1990., Sabor stranke 55 plus. Naši “starci” i starci raspravljaju što bi se dalo učiniti. Jedan po jedan sad izlaze, zapravo se mnogi jedva vuku, do govornice. Samokritični su, i kažu da je njihova generacija skrivila ovo što imamo danas. Drugi psuju mlade. Neki su za revoluciju i skidanje glava, drugi su sarkastični prema bilo kakvoj iluziji promjene nabolje.
Nakon sabora HDZ-a koji sam nedavno pratio u Lisinskom, ovo je bila dragocjena terapija, zaista.