Više od 30.000 gledatelja u 13 mjeseci pogledalo je predstavu “Brodolomke”, kazališta Moruzgva, koja će 10. studenoga u kazalištu Vidra biti održana po jubilarni 100. put. Velik je to uspjeh, pogotovo za jedno nezavisno kazalište poput Moruzgve, koje ove godine slavi deset godina. Stoga smo posjetili Eciju Ojdanić, njegovu osnivačicu i jednu od glumica u predstavi “Brodolomke”, kako bismo iz prve ruke saznali što je tajna uspjeha ove predstave te što je naučila kroz dosadašnjih 99 izvedbi.
- Do posljednjeg trenutka nismo znali kako će se prihvatiti predstava i jesmo li pogodili. No mene samo takve teme zanimaju. Ima krasnih komada koji su siguran uspjeh, ali ne želim raditi takve predstave. Naučila sam da me zadovoljnom čine rizik i traženje novih formi, kako kaže Trepljov u Čehovljevu ‘Galebu’ - priznala nam je 46-godišnja Ecija.
- Smatram da jedno nezavisno kazalište treba biti mainstream, jer se treba prodati, a opet ne treba podilaziti publici, već joj treba dati neki novi sadržaj, i u smislu kvalitete i estetike, a da opet komunicira s publikom- dodaje ova rođena Drnišanka.
Regionalni hit
Sve Moruzgvine predstave imale su, kaže, više od 50 izvedbi, a četiri više od 100.
- ‘OtpisaNE’ su 100. izvedbu imale u godinu i pol dana, a ‘Brodolomke’ nakon 13 mjeseci i one su Moruzgvina najuspješnija predstava - objasnila je.
U nastanku “Brodolomki” paralelno idu dvije priče, ističe Ecija, jedna je, kaže, poslovna, a druga ženska.
- Udružili su se Ludens teatar i Moruzgva i raspisali smo natječaj, a istovremeno kolegica Daria Lorenzi Flatz osnovala je plesnu skupinu za nas glumice. Mi smo sve htjele plesati, ali s obzirom na naše rasporede teško je uloviti klasične popodnevne grupe. Anita Matić Delić, Ana Maras Harmander, Daria Lorenci Flatz, Sanja Milardović i ja počele smo plesati i razmišljale smo kako bi nam baš sjela neka predstava u kojoj se pleše i pjeva. Srećom, Ana je sklona pisanju, pa sam joj rekla da se javi na natječaj. Ona je imala želju napraviti predstavu kojoj je okosnica plesna terapija, odlučila je da tema bude liječenje od alkoholizma jer to je gorući problem i u Hrvatskoj i u svijetu - otkriva Ecija.
Bacile su se na istraživanje, kaže, i otkrile da je na svjetskoj, ali i lokalnoj razini uočen porast ženskog alkoholizma, koji je puno opasniji zato što je skriveniji. Muški alkoholizam je društveno prihvatljiv, on se događa javno, u kafićima i na javnim mjestima, ženski je teži utoliko što je uvijek neki emotivni afekt vezan uz njega, intenzivniji je, teže se liječi i prikriven je pa se teže i dijagnosticira. Mi živimo u takvom svijetu, kaže, da je pitanje što je društveno prihvatljivo. Ona se kreće u krugu umjetnika gdje je alkohol jako prisutan, a to posebno primijeti sada kada se kroz svoj sportski režim malo odmaknula od toga. Alkohol je prisutan u svakoj prilici, od rođenja, premijere, rođendana, pa do smrti. Pijemo kad smo tužni, sretni, u društvu, sami... Kada to prestaje biti prihvatljivo i postaje problem, alkoholizam?
S predstavom su prošli cijelu Hrvatsku i regiju, od slovenskog Portoroža pa sve do Dubrovnika, Mostara, Brčkog, Tuzle, Bihaća, otoka od Krka pa do Pelješca, srednje Dalmacije, Podravine, cijele Slavonije, a u zagrebačkoj Vidri odigrali su je dosad 15 puta.
- Od njih 99 pamtim tri izvedbe u kojima je bilo teško doprijeti do publike. Zamijetila sam da su bili u ideološkom nesrazmjeru s nama ili je pak sredina bila prekonzervativna pa ih ta tema nije zanimala. Primjerice, iako smo dotad već pet puta izveli predstavu u Splitu, sjećam se da su nas na Marulovim danima primili s rezervom. Naša predstava je ozbiljna, ali je ispričana na lak način, a tamo je bila jedna festivalska publika, s malo višeg nivoa. Kao glumac, to još dugo poslije nosiš - ispričala nam je Ecija koja i dan-danas ima tremu pred svaku izvedbu.
Ima tremu
- Ne sramim se toga jer se uvijek sjetim riječi Pere Kvrgića, s početka moje karijere, koji je rekao: ‘Kada glumac izgubi tremu, znači da mu više nije stalo’. Publika plati kartu i ima pravo doživjeti katarzu, ali i isto tako reći: pa dobro, što je ovo?!, i to je teška strana glume. Sjećam se jedne fantastične izvedbe u Zagrebu, nakon koje su nam ljudi pisali pisma govoreći da smo im pružili nešto novo, baš kada su mislili da više ne mogu tako nešto vidjeti u Hrvatskoj. No, na toj istoj izvedbi dvije žene su iz prvog reda otišle usred predstave. I sada mi ne pamtimo ta pisma, mailove i poruke na Instagramu, nego se pitamo kako je netko mogao otići na pola predstave. No, sudbina glumca je takva, ovisimo o publici - priznaje.
“Brodolomke” su predstava koja ima izraženu komunikaciju s publikom, razbija taj četvrti zid i Eciji je to stvaralo veliku nelagodu, no kroz “Brodolomke je svladala tu vještinu”. Kada je prije 10 godina krenula s predstavom “Gola u kavezu”, uopće nije pomišljala da će biti na čelu jednog nezavisnog kazališta, bila je ideja napraviti jednu predstavu. Međutim, jedan uspjeh je vodio ka drugom, bilo jer i padova, ali sada, nakon 10 godina, ponosna je na svoj uspjeh, a u tome joj je velika podrška bila obitelj, suprug redatelj Robert Orhel te najvjerniji navijači Cvita i Jakov.
- Oni su kazališna djeca, Jakov je još dijete i jako je ponosan, nije mu jasno kako mogu naučiti toliko teksta i stalno nabraja i zbraja koliko uloga imam, to ni ja više ne mogu pratiti. On je mamin sin, nekritičan, a Cvita je sad već velika, daje kritičke osvrte.
Obiteljski uspjeh
Učim ih da gledaju na Moruzgvu kao na naš obiteljski uspjeh, jer to je nastalo u posljednjih 10 godina, dok su oni bili mali, i puno puta sam ja otišla na teren, a oni su ostajali sami s tatom ili s dadiljom. Do prije dvije godine u financijskom smislu nije bilo nikakve koristi, to je bio moj hobi u kojem sam ispunjavala svoje kazališne ambicije i želje, te održala svoj kazališni kontinuitet, a živjeli smo od mog snimanja - priznaje Ecija. U sustavu financiranja nezavisnih kazališta Moruzgva se morala vraški dokazati da bi sada došli na poziciju da se njihovi uspjesi više ne mogu tako lako zaobići. Tijekom posljednje tri godine broj izvedbi se penje s 80 izvedbi 2017., 140 u 2018. godina i sada će biti 150 - skok je evidentan.