Srednjoeuropski naš spleen, osjećaj propasti, a koji danas dakle više nije austrougarski nego je tranzicijski, polubalkanski, iznesen je na pozornicu u ovoj odličnoj predstavi Gradskog kazališta Vinkovci “Joza Ivakić” veoma jasno, a nimalo nametljivo ili doslovno.
“Štajga” (gostionica kolodvorska) razvija priču za koju bismo mogli kazati da je istodobno lokal-patriotska i univerzalna, o ljudima na i oko Željezničkog kolodvora Vinkovci, istkanu učinkovitim kazališnim jezikom redatelja Jasmina Novakovića, jednog našeg eto zbilja i učenog i talentiranog redatelja europskih dometa.
Najveće željezničko čvorište na Balkanu (kojim danas prometuje svega petina tereta nego li u najboljim danima) ovdje je dano kao metonimija za svaku vrstu prolaznosti i rastanaka. Strojovođe i prometnici nadaju se kao zarobljenici tuge i smrti, vječnih odlazaka, vječne nestalnosti, pa i vječitih promjena vlasti i režima.
Ti naši željezničari endemski piju, alkoholizam je, reklo bi se, prtljaga njihovoj filozofiji trijeznog pesimizma. Svaki će vlakovođa prije ili kasnije naići na samoubojicu. Smrt pod kotačima ovdje je metonimija za smrt kao takvu, od koje se bježi, uporno i dugo, uz kloparanje šina, ali ona uvijek pristigne.
Predstava je, dakle, među ostalim, željezničarski dance macabre, a temelji se na tekstu osječke književnice Ivane Šojat Kuči. U kazališnoj knjižici stoji da je posrijedi roman, no očito romana nema, jer inače bi mi ga pokazali, makar u rukopisu, jer me zanima, nego je posrijedi nedovršena partija, skica, iz koje su redatelj (ujedno dramaturg) i glavni glumci destilirali i radnju i protagoniste, stvorivši vlastit scenarij. Ta radnja ne teče linearno (kao vlak), nego li kruži, meandrira, i vraća se napreskokce u prošlost ili seli u budućnost veoma lako. U predstavi osjećam tragove proza Danila Kiša i Brune Schulza, zacijelo i malko Hašeka, i neprestano se u nju dakle s jedne strane naginje logika Zapada, a s druge fatalizam Istoka. Vinkovci kao laboratorij u kojem se miješaju dva svijeta lako a opet dramatično.
Izvanredna jest scena Davora Molnara, koliko univerzalna, toliko i praktična, a nosi, svojim velikim paravanima, položenim tračnicama, rđavim natpisom “Vinkovci”, potrebnu scensku dubinu i stanovit žal, nostalgiju možda za prošlošću. Četvrtu, rekao bih, dimenziju daje sceni i cijeloj predstavi poetično, jako a opet diskretno svjetlo Tomislava Kobije.
Glazba Igora Valerija jest čelično-siva, teška, ali proviđena i humorom. I cijela je predstava zapravo prošivena humorom, koji je katkad sarkastičan, a katkad eto tek otpor prema pesimizmu.
Neki su prizori, štoviše, kabaretski nabrijani. Primjerice ispovijest šefa stanice koji je sve poduzeo da dočeka predsjednika Tuđmana na kolodvoru te mu otvori vrata, a zatim su se vrata zaglavila. I nikako da dođe do dr. Tuđmana. Kolega primijeti: to je predsjednik držao kvaku s druge strane…
Dakako, nije to jedini predsjednik kojega su na tom kolodvoru željno dočekivali, a bilo je prije njih i kraljeva, careva, pisaca, princeza i razbojnika.
Predstava je, ukratko, minuciozna i maštovita. Nisam posve sretan s kostimima Jasminke Petek Krapljan, jer je vizualno dosta “skratila” ženske likove, davši ih karikaturalno, no ostaju eto željezničarske uniforme za muške likove, a koje su arhaične i depresivne.
Povijest se križa no ovome pupku svijeta vinkovačkom neprestance dakako, domaća i šira. Trenutačno je obilježena odlascima. Slavonija se prazni, Hrvatska se prazni i to je, osim smrti, lajtmotiv ove epopeje pokraj tračnica. Nekad si iz Vinkovaca vlakom stizao ravno u Pariz, a danas – danas su gotovo svi otišli i mnogo dalje i mnogo bliže i više se nema kamo.
Igraju dakle dvije glumice i šestero glumaca, među kojima dvojica studenata, više uloga svatko, a najviše muke i trajanja uz prugu kao trajanja pokraj života, a ne u njemu, daje Vladimir Andrić kao pater familias. Njegovu suprugu, sredovječnu ženu, samo naoko sivu, odlično igra Matea Marušić, premda je eto gotovo dvostruko mlađa od uloge. Najviše možda energije donijela je na scenu Selena Andrić, najviše kao pevaljka u “Štajgi”, gdje željezničari fatalistički zapijaju plaće.
Još igraju Miroslav Čabraja, Ivica Lučić, Zorko Bagić, Matko Duvnjak Jović i Vedran Dakić.