PREMIJERA 'MALI ČOVJEK ŽELI PREKO CRTE'

Antikapitalistička punk opera prvaka nezavisne scene

U zboru predstave su predstavnici BBB-a, udruga Franak i Živi zid... Povezuje ih, implicira se, zalaganje za promjene

Borut Šeparović definitivno stoji na našoj nezavisnoj kazališnoj sceni kao njezin najvažniji umjetnik. Novi njegov projekt, predstava “Mali čovjek želi preko crte”, zaokružen je i promišljen rad.

U vremenima kad profesionalna kazališta bježe od velikih ansambl predstava kao vrag od tamjana, Šeparović pravi spektakle sa stotinu ili, kao sad, makar trideset aktera. Novac koji za te radove prima od države i Grada nezamislivo je malen u usporedbi s troškovima jednog mjuzikla u Komediji ili opere u HNK. A Borut Šeparović pravi predstave za misleće ljude, za mlade ljude, bez krzmanja, uz dobru produkciju i profesionalnu izvedbu. I sve s amaterima.

“Mali čovjek želi preko crte” svojevrsna je punk-opera, sa snažnim elementima Brechtova tipa političkog teatra, osvježenoga danas dostupnom multimedijom.

Uniženje pred publikom

Akteri su građani, studenti, nezaposleni, radnici u dužničkom ropstvu, a svi pjevaju i podijeljeni su u dva zbora. Stoje postrance velike pozornice u tvornici Jedinstvo, a po sredini obitavaju ako ne glavni, onda istaknuti akteri, tri pjevačice-plesačice i jedan frontmen s gitarom. I oni pjevaju, plešu, skandiraju, gestikuliraju i nije im funkcija da se nadvise nad zborom nego da se unize pred publikom.

Građani, dakle, igraju sami sebe, njihove riječi parole su što se uživo čitaju na golemom videozidu u dnu pozornice, što prekriva cijelu pozadinu dvorane. Riječi ostaju na veleekranu dulje od onih u zraku, ili kraće. Bijele su utisnute u crvene pravokutnike, pa se nadaju poput naslova i logotipova šarenog tiska. Zbivanje uživo prati kamerom snimatelj Vjekoslav Gašparović.

Već od ranih Eurokaza u devedesetim godinama pratimo upotrebu kamere uživo na pozornici.

Perverzne koračnice

Ako me sjećanje ne vara, rani majstori bili su Nizozemci i nije možda bez vraga što je i Šeparović dobar dio devedesetih radio u Nizozemskoj. U ovoj je, dakle, predstavi upotreba kamere izvanredno uspjela. Taj je proces Šeparović razvijao posljednjih godina u više radova, a osobito u spektaklu “55+ godine nisu važne” te projektu “Budućnost je sada”.

Možda najvažniji element ove socijalno angažirane, antikapitalističke predstave jest distorzija popularne glazbe. Akteri i eksplicite demaskiraju pop-muziku kao sredstvo tržišnog zaglupljivanja podanika.

Borut Šeparovuić, naime, nakon dugih desetljeća ponovno se predstavio i kao glazbenik. Nisku nekad popularnih alternativnih rock i punk pjesama, bendova iz doba redateljeve mladosti, poput Šarlo Akrobate i Prljavog kazališta, Šeparović je opremio novim bitovima, uglavnom dubom, i donio kao perverzne koračnice što jedino uznemiruju.

Predstava započinje emitiranjem, na onome golemom ekranu, bizarnog edukativnog filma o bjesnoći, snimljenog u Srbiji možda sedamdesetih godina.

Bolesnici u agoniji

Bjesnoća se širi, a u krupnom planu gledamo bolesnike u agoniji. Do konca, glavni akteri, Ante Perković, inače novinar i gitarist, te kantautorica Sara Renar, postanu i Thompson i Ceca, šale se kao normalni ljudi i ne pjevaju njihove pjesme…

Na koncu masa pjevačka maše crvenim zastavama, a sve to ispada pogrebno, komorno, poput one Babićeve slike Ilice okićene crnim zastavama u povodu Radićeva ubojstva… Šeparovićev zbor, ili kor, u ovoj predstavi sastavljen je od članova sljedećih civilnih organizacija: Bad Blue Boys, Centar za mirovne studije, Dječji zbor Bajka, Kazalište slijepih i slabovidnih “Novi život”, LeZbor, Udruga Franak, Udruga Živi zid, Udruga 55+, ZborHor.

To su jedine snage u društvu što se ozbiljno zalažu za promjene, kao da poručuje ovaj projekt.

Izdvajamo