“Svojom ljepotom već je nadahnuo pjesnike, a eto sada i glazbenike te kazališne umjetnike. Neka, zavrijedila je”, zapisao je povjesničar umjetnosti i konzervator Miljenko Domijan o Apoksiomenu, grčkoj statui nađenoj u lošinjskom akvatoriju 1996. godine. Od tada do danas restaurirani kip vidjelo je pola svijeta, a sada je brončani atlet dobio posvetu i naslov plesne predstave praizvedene 13. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Nijemi svjedok
Apoksiomena nismo vidjeli na sceni, poslužio je kao metafora autorskome timu na čelu s koreografom i redateljem Claudiom Bernardom i skladateljicom Tamarom Obrovac, no ponajprije s odabranim ansamblom od sedamnaest plesača koji su temeljem vlastitih improvizacija u konačnici oblikovali dojmljivu predstavu. Ona je u Bernardovoj zamisli priča o moru, prije svega o Mediteranu, o mitovima i ljudskim nevoljama, od Euripidovih “Trojanki” do današnjih izbjeglica, a sve ih povezuje onaj koji se u našemu podmorju našao, izgubljen ili bačen, prije dvije tisuće godina i od tada poput nijemog svjedoka motri povijest koja ga je sve do nedavno prekrivala.
Mračna priča o nevoljnim sudbinama zapravo je narativna karaktera izmjenjujući kobi pojedinaca i kolektiva u vrtlogu različitih situacija i stanja, od rjeđih solističkih do gušćih ansambl scena iz kojih često izvire ritualni pokret kao simbol zajedništva.
Magična snaga
Ansambl je savršeno uigran i većina scena gledatelju djeluje kao striktno određena koreografija, čak i s nekim sramežljivim odrednicama klasike, međutim proces nastanka, o kojem se moglo i vidjeti i čuti prije praizvedbe, doista svjedoči o zajedničkom radu kojemu su plesači osobnim imaginacijama dali temelj.
Posve izniman doprinos, štoviše koautorstvo djelu, pruža silno emocionalna i energična glazba Tamare Obrovac. Ona uz skladatelja elektroničkog segmenta Yvesa de Meya, uz snimku bubnjeva Krunoslava Levačića i violine Brune Urlića, uz odličan zapjev plesača (pedagoginja Sofia Ameli Gojić) i uz svoj prepoznatljiv glas, oblikuje moćan zvuk podloge priči, ali i pet posve konkretno oblikovanih vokalnih tema. Odabrala ih je dramaturginja Lada Kaštelan od starogrčkih stihova ili fragmenata stihova “Trojanki” i u toj zadanoj jednadžbi glazba Tamare Obrovac funkcionira magičnom snagom. Štoviše, upravo je glazba/zvuk uz simbolično golemo jedro scenografa Svena Jonkea dotakla one najtananije strune koje je priča o Apoksiomenu kao svjedoku ljudske patnje htjela ispričati.
Prva gostovanja
Ansambl od sedamnaest plesača prevodili su veterani, izvrsna Milka Hribar Bartolović i Alen Gotal, plesali su današnji prvaci Iva Vitić Gameiro, Guilherme Gameiro Alves, Natalia Horsnell u pravoj solističkoj točki, Andrea Schifano, Rieka Suzuki, George Stanciu, te Iva Višak, Ozana Mirković, Barbara Novković Novak, Lucija Radić, Cristiana Rotolo, Atina Tanović, Gianmarco Beoni, Adam Harris i Simon Yoshida. Lavovski dio posla obavili su baletni majstori Mihaela Devald i Ilir Kerni, sjajnu programsku knjižicu u kojoj su i starogrčki tekstovi s prijevodom priredila je Elizabeta Kumer.
Nakon zagrebačke praizvedbe “Apoksiomen” odlazi na prva inozemna gostovanja u Liège i Namur s porukom: “za more ne postoji vrijeme, ono je život i smrt istodobno…”.