Na sceni je gomila namještaja, među kojim se kreće, na njima sjedi i među njima komunicira sedmero ljudi. No, kauči, fotelje i stolice ne stoje na istom mjestu - glumci ih malo-pomalo pomiču prema naprijed sve dok ne završe na samom rubu pozornice.
Publika u prvom redu tako može ispružiti ruku i gotovo dotaknuti glumce ispred sebe. Može još jasnije i glasnije čuti njihovu priču, što je i bila ideja. A riječi su stvarne, jednom izgovorene i osjećane. One su uznemirile, prestrašile i uzrujale stvarne ljude koji su ih izgovorili i čuli. Priča, naime, nije izmišljena - proživljena je, svakodnevna, i u njoj nema ništa izvanredno. Toliko je svakodnevna da je njen redatelj Bobo Jelčić dugo razmišljao je li uopće dovoljno važna da bude postavljena na scenu.
Reference na politiku
O čemu se zapravo radi u predstavi “Govori glasnije”, koja će 25. ožujka biti premijerno izvedena u satiričkom kazalištu Kerempuh? Žena iz BiH dolazi u jednu zagrebačku obitelj tražeći pomoć. Njen dolazak dodatno zakomplicira odnose u toj obitelji, ali i na površinu izvlači teme za koje se volimo praviti da o njima nije potrebno pričati, no zapravo su stara boljka našeg društva. Koliko smo otvoreni prema strancima? Plaše li nas ti drugi i drugačiji?
Riječ je o Jelčićevom autorskom projektu - osim što je redatelj, on je autor ideje za priču, koju je s glumcima realizirao kroz pojedinačne scene. Ona počinje raspravom likova o tome je li ona uopće dovoljno vrijedna da se priča u teatru te ima li u toj instituciji uopće mjesta za malu priču, poput nje.
- Puno je razina u ovoj predstavi, ona je intertekstualna. Likovi su svjesni da igraju u satiričkom kazalištu, pa to i komuniciraju s publikom, ali to zapravo ne smeta onome što se odvija između njih. Puno je tu referenci na intimne stvari, kao i na politiku - objašnjava Jelčić.
Recept za smijeh i plač
Događaj o kojem je napisao priču je stvaran, kaže. Žena koja dolazi u Zagreb u svojem rodnom mjestu nije mogla naći posao, a može se naslutiti kako nije nacionalno prihvatljiva tamo gdje živi. Njoj je Hrvatska Europska unija, obećana zemlja, a treba imati na umu da je nešto starija i da zapravo dolazi u godinama kada je teško pronaći posao. Ona je osoba koju je život oblikovao na neki svoj način i kao takva dolazi u kontakt s drugim likovima, koji su također već formirani u današnjem vremenu, na Balkanu. Zvuči kao recept za totalni kaos na sceni; recept za plač i smijeh, zapravo.
Bobo Jelčić
- Ideju sam dobio iz svog života: ja sam iz BiH, znam ljude koji su dolazili u Hrvatsku i ova se priča zbilja dogodila. Razumijem temu i osjećam je. Mislim da u svakoj umjetnosti treba imati emotivno iskustvo, pa bi mi bilo teško raditi tekstove koji nisu moji. Kad sam radio Čehova, prilagodio sam ga nekim svojim emocijama, jer tako radim, tako promatram i doživljavam umjetnost - pojašnjava Jelčić.
Na ovoj je predstavi s ansamblom počeo raditi prije ljeta, a potom su stali, da bi se posla opet primili prije mjesec i pol dana. U njoj igraju Nikša Butijer, Branka Trlin, Vilim Matula, Nina Erak-Svrtan, Petra Svrtan, Damir Poljičak i Marko Makovičić, a Jelčić za sve njih ima samo riječi hvale.
- Svaki od njih je bio zainteresiran za ovu temu, pa smo zato lako i brzo radili. Cijelo se vrijeme pitam je li baš ovaj trenutak pravi za predstavu? Kad je, uostalom, pravi trenutak za nju? Ne pravim se da imam odgovor na to pitanje, da se razumijemo. Mislim da je ova tema svakako važna, da moramo pričati o njoj, a publika će dati svoj sud - dodaje Jelčić.
Obećanje Ljuštini
Ovo mu je prva predstava koju režira u Kerempuhu. Tijekom karijere ovo je kazalište pomno izbjegavao zato što se očekuje da predstave koje su mu na repertoaru budu smiješne i satirične, a on se nije nalazio u tim formama. Ili, bolje rečeno, nikad se nije striktno našao u nekoj formi. No, davno je obećao Dušku Ljuštini, donedavnom ravnatelju Kerempuha, da će na samom kraju njegove karijere napraviti predstavu. Ljuština je od prvog dana ovog mjeseca u mirovini, a Jelčić je svoje obećanje ispunio.
- Ovo je zapravo sve - nije čisti žanr, jer je to dosadno. Prije svega, tu je puno stvarnosti, a ima i ironije. Mislim da je to jedino oružje kojim se može proniknuti u neke obrasce. Izvlači brojna pitanja: koliko smo ksenofobni, kako se odnosimo prema ljudima koji dođu iz neke druge sredine? Ja na ta pitanja ne odgovaram, samo ih postavljam i puštam da svatko da svoj odgovor - kaže Jelčić.